Prikaz temeljnih misli klasičnih liberala Austrijske škole ekonomike

Von Mises: Vlasništvo

  • Formalna jednakost u društvu uključuje materijalne razlike u društvu.
  • Čovjekova moralna priroda je sposobnost razlikovanja pravde od nepravde.
  • Liberalna koncepcija je stvorila podjelu rada, omogućivši korištenje mnogo većeg izbora informacija od bilo kojeg pojedinačnog čimbenika.
  • Prema socijalističkom nauku, svi bismo trebali posjedovati određeni minimum, a nitko više od određenog maksimuma, odnosno svi bismo trebali posjedovati podjednako kroz društvenu preraspodjelu.
  • Cilj socijalizma je ukidanje privatnog vlasništva.

Von Hayek: Naše moralno nasljeđe

  • Preživjele su jedino one vjere koje podržavaju vlasništvo i obitelj.
  • Komunizam je jedna od „religija“ koja je usmjerena protiv vjere i vlasništva.
  • Porast stanovništva je posljedica porasta naše produktivnosti i sposobnosti održanja sve većeg broja ljudi.
  • Porast stanovništva općenito vodi opadanju prosječnih dohodaka jer je kod siromašnih natalitet veći nego kod bogatih.
  • U razvijenim zemljama ljudi ne koriste bogatstvo kako bi stvarali veće obitelji, već se to događa na periferiji, primjerice u Latinskoj Americi i na Srednjem Istoku. Ti ljudi nisu u cijelosti preuzeli moral kapitalizma, nego su mnogi od njih užasnuti kad vide kakav život je stvorio „kapitalizam“. Oni se bore kako bi zadovoljili nagone koje su naslijedili iz malih primitivnih zajednica, pa rađaju mnogo djece kako bi osigurali preživljavanje dovoljnog broja onih koji će ih kasnije uzdržavati.
  • Porast stanovništva je opasan ako državna preraspodjela dohotka subvencionira rast stanovništva koje se nikad ne bi moglo uzdržavati.
  • Naš prosperitet i sposobnost uzdržavanja stanovništva možemo zahvaliti poštivanju tradicionalnih načela ili etike, pogotovo vlasništva i obitelji, protiv kojih su usmjereni revolucionarni pokreti našeg vremena.
  • Ljudski organizam je rezultat procesa odabira onih zajednica koje su usvojile ona djelovanja koja najviše pridonose preživljavanju i izražavanju.
  • Socijalizam nije izum radničke klase, već čisti rad nekih intelektualaca. Zamisao da tržište možemo zamijeniti središnjim planiranjem je rasprostranjena intelektualna pogreška.
  • Svi revolucionarni prevrati protiv tržišnog društva priželjkuju društvo koje služi prirodnim nagonima koje smo usvojili za vrijeme života u malim skupinama gdje su se svi poznavali i gdje su svi služili istom cilju.
  • Mi smo civilizaciju stvorili zahvaljujući inteligenciji koju je stvorila kulturna evolucija.

Von Hayek: Vrste društvenog poretka

  • Društvom nazivamo usklađeno djelovanje mnoštva ljudi, a njihovi odnosi čine poredak.
  • Središnji problem je kako postići poredak raznovrsnih aktivnosti milijuna ljudi. Takav složeni poredak možemo spoznati samo razumom jer je riječ o apstraktnom redu koji se postiže organizacijom i sustavom pravila koja upravljaju ponašanjem.
  • Do uspostave poretka dolazi kada pojedinačne reakcije pokažu određene sličnosti, čak i ograničene, ili se podlože zajedničkim pravilima.
  • Nužno je da se ljudi podlože općim moralnim pravilima.
  • Društveni poredak ostaje spontan i odgovara organizmu više nego organizaciji sve dok ponašanja djelomično podliježu svjesno nametnutim pravilima. Nametanje općih pravila osigurava samo opći karakter poretka, ali ne i konkretnu realizaciju.
  • Vlada se organizira kroz pravila koja su drukčija od onih koje stvaraju spontani poreci.
  • Pravila moraju biti općenita i ne smiju se odnositi na status određenog pojedinca, već mu moraju prepustiti stvaranje vlastitog položaja.
  • Slobodni sustav se oslanja na spontane snage poretka.
  • Totalitarni koncept teži stvaranju konkretnog poretka u kojem je unaprijed zamišljen i zadan zadatak svakom pojedincu.

Von Hayek: Upotreba znanja u društvu

  • Ekonomski problem društva nije kako alocirati zadane resurse, već kako osigurati najbolju upotrebu resursa za ciljeve pojedinaca, odnosno znanja koje u svojoj ukupnosti nije dano nikome pojedinačno.
  • Prednost pojedinca je posjedovanje jedinstvene informacije koja se može korisno upotrijebiti, odnosno specifičnih znanja.
  • Planiranje treba biti decentralizirano i disperzirano na mnogo osoba.
  • Decentralizacija osigurava da će informacije o specifičnim okolnostima biti na vrijeme iskorištene.
  • Problem je kako proširiti djelokrug korištenja resursa izvan kontrole jednog uma.
  • Konačne odluke trebaju donositi oni koji su upoznati s konkretnim prilikama.

Von Mises: Zablude svjetskog planiranja

  • Državno planiranje je oprečno slobodnom poduzetništvu i privatnom vlasništvu. Zabluda je vjerovati kako planiranje i kapitalizam mogu biti sukladni.
  • Planiranje u međunarodnim odnosima značilo bi uspostavu jedinstvenog svjetskog upravnog tijelo. Takva vlada nije potrebna za održavanje mira ako svugdje prevladavaju demokracija i slobodno tržišno gospodarstvo.
  • Čovjek se rađa kao asocijalno biće s egoističnom prirodom. Kroz životno iskustvo uči se prednostima društvene suradnje i mijenja svoje ponašanje.
  • Investitori su slobodni investirati u onim zemljama gdje su najbolje mogućnosti na profitabilnost.
  • Opasnost je u protekcionizmu domaće industrije.
  • Na slobodnom tržištu cijene reguliraju proizvodnju pod uvjetima profitabilnosti.
  • Industrija je neprofitabilna ako cijene proizvoda ne pokrivaju troškove proizvodnje.
  • Prodaja svakog proizvoda raste s padajućom cijenom.
  • Nikakvo uplitanje države ne može proizvode učiniti jeftinijim bez rasta ostalih cijena.
  • Opći rast proizvodnje postiže se većom efikasnošću, većom akumulacijom dodanog kapitala i poboljšanjem tehnoloških metoda proizvodnje.
  • Inflacija je antidemokratska, jer neki profitiraju na prodaji roba i usluga čija je cijena porasla. Alternativa je u proračunskoj kontroli.
  • Devalvacija domaće valute je postala sredstvo ograničenja uvoza i metoda ekonomskog nacionalizma.

Von Hayek: Prividnost znanja

  • Fundamentalno je pogrešna teorija o mogućnosti osiguranja pune zaposlenosti održanjem ukupnih novčanih rashoda na odgovarajućoj razini agregatne potražnje za robama i uslugama.
  • Nezaposlenost ne može biti dugoročno izliječena inflacijom.
  • Povećanje agregatne potražnje nije lijek protiv nezaposlenosti jer uzrokuje nepravilnosti u alokaciji resursa i masovnu nezaposlenost.
  • Kontinuirano dodavanje određenih količina novca u dijelove sustava gdje on stvara trenutačnu potražnju, koja prestaje s prestankom ili usporavanjem rasta količine novca, zajedno s očekivanjima inflacije, povlači rad i ostale resurse u one segmente zaposlenosti koji mogu trajati dok novac raste istom ili sličnom stopom. Takva zaposlenost se može održavati samo kroz inflaciju.
  • Nezaposlenost je simptom iskrivljenosti sustava cijena i nadnica, kao uzrok monopolističkih cijena, pa uspostava ravnoteže između ponude i potražnje rada u svim sektorima zahtijeva promjenu relativnih cijena i djelomični transfer radne snage.
  • Na određivanje cijena i nadnica utječu učinci posebnih informacija koje posjeduju različiti sudionici na tržištu.
  • Izvor superiornosti tržišnog poretka je u tržišnoj alokaciji resursa u kojoj će se iskoristiti specifična znanja disperzirana na mnoštvo osoba.

Von Hayek: Konkurencija kao pronalazački postupak

  • Konkurencija se može racionalno opravdati ako činjenice koje određuju aktivnosti nisu unaprijed poznate, odnosno kada bismo unaprijed znali tko će biti najbolji.

Von Mises: Intervencionizam

  • Kada su cijene formirane na slobodnom tržištu, bez uplitanja države, troškovi proizvodnje su pokriveni prihodima.
  • Ako država odredi niže cijene, prihodi neće pokriti troškove, pa će proizvođači i trgovci povući proizvode s tržišta. Potražnja će porasti iznad ponude, pa će dio potražnje biti nezadovoljen.
  • Nema srednjeg puta, u smislu regulacije jedne ili nekoliko grana proizvodnje. Ili se država treba u cijelosti odreći regulacije (kapitalizam) ili će ona upravljati proizvodnjom i distribucijom (socijalizam).
  • Kada odnosi između poslodavaca i radnika nisu zakonodavno ometani, plaće ovise o povećanju vrijednosti proizvodnje odnosno produktivnosti.
  • Kad bi plaće bile više, poslodavac ne bi imao profit i proizvodnja bi stala zbog neisplativosti.
  • Kada bi plaće pale ispod razine produktivnosti, radnici bi otišli u druge industrijske grane, pa bi poslodavac opet trebao obustaviti proizvodnju zbog manjka rada.
  • U ekonomiji uvijek postoji stopa plaće pri kojoj svi radnici imaju zaposlenje. To je prirodna plaća.
  • Plaće rastu ako broj radnika pada, odnosno plaće padaju pri smanjenju raspoloživog kapitala koji se može investirati u proizvodnju.
  • Radnik se mora prilagođavati promjenjivim uvjetima i nadograđivati znanja, odnosno napustiti zanimanja koja ne zahtijevaju isti broj radnika kao prije i zaposliti se na novom radnom mjestu.
  • Plaće se ne mogu bez državne intervencije podići iznad visine na kojom bi mogle biti u normalnim uvjetima slobodnog tržišta.
  • Plaće mogu porasti u pojedinoj industriji ili zemlji ako je transfer radnika iz ostalih industrija ili zemalja zabranjen. Ali takav rast plaća ide na štetu onih kojima je ulazak zabranjen. Takva politika sprječavanja slobodnog kretanja radnika i može koristiti samo radnicima u industrijama i zemljama kojima nedostaje radna snaga.
  • Samo rast produktivnosti može povećati plaće, kroz rast raspoloživog kapitala ili poboljšanje tehnološkog procesa.
  • Ako država fiksira minimalnu plaću iznad prirodne granice, poslodavci mogu zbog povećanja troškova smanjiti proizvodnju i početi otpuštati radnike. Stoga je učinak umjetnog rasta plaća, nametnutog izvan okvira slobodnog tržišta, širenje nezaposlenosti.
  • Kada sindikati vrše pritisak na poslodavce u smjeru povećanja plaća, poslodavac može zbog viših troškova ograničiti proizvodnju, pa tako previsoke plaće uzrokuju nezaposlenost. Takva nezaposlenost će postojati dok se ne ukloni njezin uzrok, a to su zakonsko i sindikalno sprječavanje pada plaća na razinu pri kojoj bi se svi zainteresirani mogli zaposliti.
  • Ako radnici ne mogu biti zaposleni na jednom mjestu, pronaći će ga drugdje, a za to je važna sloboda transfera, bez zakonskih ograničenja.
  • Ukoliko pomoć nezaposlenima nije na preniskoj razini, nezaposlenost ne može nestati jer nezaposleni tada ne smatraju nužnim tražiti novo zanimanje.
  • Ako je nezaposlenost stvorena umjetnim podizanjem plaća kao posljedica državne intervencije ili popuštanja sindikalnim pritiscima, tada je pitanje tko će snositi troškove, poslodavci ili radnici. Država neće snositi troškove, već će ona samo opteretiti poslodavce i/ili radnike. Tako se smanjuju profitabilnost i zaposlenost.
  • Uzaludno je nezaposlenost rješavati programima javnih radova.

Von Mises: Društvene i političke implikacije birokratizacije

  • Danas je načelo dobra utjelovljeno u državi, suprotno od individualizma.
  • Ako nema zakona, društvo će uništiti anarhija.
  • Država je jedina institucija koja ima pravo primjene sile. Ali takva moć se treba ograničiti, što je zadaća zakona.
  • Birokrati nisu država, već izabrani ljudi koji trebaju primjenjivati zakone i služiti javnosti. Ipak, birokrati nisu odgovorni za neželjene posljedice nerazumnih zakona.
  • Država može podići agrarne prihode ograničavanjem domaće agrarne proizvodnje. Ali visoke cijene plaćaju potrošači, a ne država. Tako je protuteža visokom standardu poljoprivrednika snižavanje standarda ostatka nacije.
  • Država može štiti male trgovine od konkurencije većih, ali potrošači plaćaju račune
  • Država može poboljšati uvjete radnika pod pritiscima sindikata, ali ta politika rezultira porastom cijena proizvoda i nezaposlenosti.
  • U većini zemalja ministarstva rade svoje vlastite poslove, suprotno nastojanjima drugih ministarstava.
  • Ministarstva poljoprivrede žele ostvariti više cijene hrane kako bi se poboljšao život poljoprivrednika, a ministarstva trgovine carinama povisuju cijene proizvoda kako bi zaštitili domaće proizvođače.
  • U tržišnom gospodarstvu, profit je vodeće načelo i predstavlja nagradu za najbolje ispunjenje dobrovoljno preuzetih dužnosti prema kupcima kojima se proizvođači trebaju prilagoditi.
  • Onaj koji nije sposoban služiti svojim sugrađanima, želi njima vladati.

Von Hayek: Zašto najlošiji dođu na vrh?

  • Totalitarne režime su uspostavili nitkovi i ubojice, a dobri ljudi moraju biti demokrati.
  • Šansa za uspostavu totalitarizma ovisi o vođi kojem će se jedna skupina dobrovoljno prikloniti, a kasnije će se to proširiti na sve ostale.
  • Više obrazovanje i inteligencija pojedinaca vode prema različitim pogledima, a manjak toga znači prevlast primitivnih i kolektivnih ukusa.
  • Najveća skupina ljudi ima niske vrijednosne standarde.
  • Diktator će dobiti potporu pokornih i lakovjernih koji nemaju vlastita uvjerenja, nego sustav vrijednosti koji im je utuvljen dovoljno glasno i često.
  • Upravo ljudi bez izgrađenih ideja, čije se strasti i emocije lako mogu uzbuditi, nabujati će redove totalitarne stranke.
  • Tijekom nacističkog totalitarizma, Židovi su bili krivi kao predstavnici kapitalizma, dok su mase bile nesklone komercijalnih pothvatima, koji su bili lako dostupni skupini koja je bila isključena iz više uvažavanih zanimanja.
  • Jedna od unutarnjih kontradikcija kolektivističke filozofije jest ta što se ona može provoditi samo u okviru relativno male skupine.
  • Želja pojedinca da se identificira sa skupinom vrlo često je rezultat osjećaja inferiornosti i zato će njegova potreba za identifikacijom biti zadovoljena samo ako pripadnost skupini daje nadmoć nad onima koji joj ne pripadaju.
  • Zadrtom kolektivistu moć nad drugim ljudima je samo po sebi cilj.
  • Podjela i decentralizacija moći su neophodni za smanjivanje apsolutne moći, a konkurentno tržište je dizajnirano tako da se kroz decentralizaciju minimizira moć čovjeka nad čovjekom.
  • Odvojenost ekonomskih i političkih ciljeva je jamstvo individualnih sloboda i zbog toga je predmet napada od strane kolektivista koji drže načelo kako cilj opravdava sredstva, neovisno o savjesti pojedinca.

Von Hayek: Ekonomske slobode i predstavnička vlast

  • Njemačka je postala najjačom ekonomskom silom u Europi oslanjajući se na slobodno tržišno gospodarstvo.
  • Inflacija je prijetnja slobodi.
  • Korijen zla u modernim demokracijama je neograničena moć zakonodavnih tijela, odnosno volja većine.
  • Svaka je upotreba sile legitimna samo ako znači primjenu zakona od strane poretka i kao takva postaje temeljno načelo liberalizma.
  • Socijalna pravda je iluzija da društvo a ne pojedinci treba biti pravedno u raspodjeli.
  • Državne usluge su potpuno sukladne liberalnoj tradiciji sve dok država ne zahtijeva monopol i obvezna socijalna osiguranja, dok se prikupljanje poreza obavlja na jednoobraznim načelima i nije korišteno kao instrument preraspodjele dohotka i dok se zadovoljavaju kolektivne potrebe svih, a ne samo određenih skupina.
  • Sloboda i rizik su nerazdvojivi.
  • U slobodnom društvu možemo odrediti razinu ispod koje nitko ne smije pasti, tako da izvan tržišta pružimo osiguranje za svakoga, ali ne pod cijelu preraspodjele dohotka.

Von Hayek: Zašto nisam konzervativac

  • Konzervativizam je opozicijski stav prema promjeni.
  • Liberal se mora zapitati ne kojom brzinom ili koliko se treba pomaknuti, već kuda.
  • Glavna karakteristika liberalizma je kretanje u nekom drugom smjeru, a ne stajanje na mjestu.
  • Strah od promjene i korištenje moći države kako bi se promjena spriječila, posljedica je nedostatka povjerenja u spontane sile prilagodbe.
  • Ako je vlast u rukama poštenih ljudi, nema potrebe da bude ograničavana krutim pravilima.
  • Liberal za razliku od konzervativca smatra da prisilu ne zaslužuju moralna uvjerenja koja se odnose na ponašanje koje direktno ne zadire u sferu drugih ljudi, nego je stvar osobne slobode.
  • Liberal vjeruje u napredak znanja i novih ideja te je spreman suočiti se sa svojim neznanjem.
  • Liberalizam nije u svađi s religijom te se možemo gnušati jedino militantnog i bitno neliberalnog anti-religijskog raspoloženja.

U Hrvatskoj je popularno biti na strani onih koji bi mogli izgubiti posao. Takvi obično rade za neefikasno skupe monopoliste koji automatski snižavaju raspoloživi kupovni standard potrošača. Neoliberalizam je uvijek krivac za eventualne rizike koji bi mogli utjecati na radna mjesta onih koji su zaposleni kod monopolista.

Sjetimo se kako je to nekad bilo na tržištu taxi usluga u Zagrebu. Zapadnoeuropski visoke cijene motivirale su mnoge za korištenje zamjenskih sredstava prijevoza, pa je su mnogi zagrebački taksisti sjedili u svojim automobilima ili stajali pored njih razgovarajući sa svojim kolegama. Vjerojatno su razgovarali i o uzrocima problema s kojima se suočavaju.

Danas je posla više. Zaposleni su novi taksisti i omogućena je konkurencija taxi operatera u Zagrebu. Taksisti imaju mnogo posla jer je potražnja sve veća. Kako je konkurencija u međuvremenu dodatna ojačala, pritisak na sniženje cijena je sve veći. Potrošači su postali dobitnici, a s njima zajedno i ponuđači usluga.

I dok u društvu postoji raširen strah od neoliberalizma, ovaj primjer jedne mini liberalizacijske reforme nam daje sliku koja bi mogla vrijediti i za sve ostale djelatnosti u Hrvatskoj. I dok rijetko tko u ovoj zemlji zaista zna teoretski što je neoliberalizam, u praksi su njegove učinke već mnogi osjetili upravo na tržištu taxi usluga. Što je s drugim tržištima? Jesmo li kao potrošači spremni štititi interese monopolista i plaća njihovih radnika, ili konačno može postati liberalni, što je u našem kolektivnom interesu?

UVOD
Dinko Tomašić, jedan od najpoznatijih hrvatskih sociologa, daje prikaz političke i društvene povijesti Hrvata. Obzirom da je sociološka perspektiva razvitka Hrvata često nedostajala tijekom hrvatske povijesti, knjige Dinka Tomašića nam otvoreno progovaraju u sustavima vrijednosti koji su dominirali među Hrvatima tijekom višestoljetne povijesti. Knjige otvoreno progovaraju o problemu plemenske kulture koja je svojstvena području Balkana, kao i snažnim protureformacijskim i antiprosvjetiteljskim tendencijama među Hrvatima, kada se analiziraju uzroci nedostatka liberalnih i naprednih ideja u razvitku Hrvata.

IZMEĐU ZAPADA I ISTOKA
Hrvati naseljavaju prostor za koji je bila karakteristična borba između zapadnog i istočnog Rimskog carstva. Unutar zapadnog carstva postojala je borba latinske i franačko-germanske kulture. U tom kontekstu, Hrvati su živjeli na graničnom području sukoba. Pripadnost zapadnom carstvu značila je i prihvaćanje katolicizma kao dominantne konfesije, dok je istočno carstvo prihvatilo pravoslavlje.

PROTUREFORMACIJA I ANTIMAĐARIZAM
Kada je protestantska reformacija u 16. stoljeću dovela do konfesionalne podjele u zapadnom carstvu, Hrvati su većinom ostali odani rimskom katolicizmu. Tako je izrazito moćna katolička protureformacija u Hrvata, kao i uglavnom u ostatku Habsburške monarhije, bila usmjerena protiv germanskog i mađarskog protestantizma koji su se širio i na hrvatske prostore. Hrvatsko plemstvo je izabralo Habsburgovca katolika Ferdinanda I., čime se jasno distanciralo od mađarskog kalvinističkog protestantizma.

Početkom 17. stoljeća Hrvatski sabor priznaje katolicizam kao jedinu dopuštenu konfesiju i slijedi masovni progon protestanata. Ipak, Zrinski su bili na strani Mađara i pobornici reformacije, što nije odgovaralo katoličkom kleru.

Kasnije je mađarski liberalni nacionalizam u 19. stoljeću pod vodstvom protestanta Lajosa Kossutha značio borbu za građanska prava i slobodu vjeroispovijesti. Ban Josip Jelačić je predvodio Hrvate protiv mađarskog liberalizma i protestantizma, stavši na stranu klerikalnog konzervativizma Habsburške monarhije.

Među poznatim hrvatskim protureformatorima potrebno je istaknuti panslavista Jurja Križanića, ali i Mihovila Pavlinovića, jugoslavista koji se snažno protivio Nijemcima, obzirom da je protestantizam smatrao bezbožnim.

SELJAČKI POKRET
Seljački pokret je karakterizirala zadružna kultura na području Hrvatskog Zagorja i Međimurja, nasuprot plemenskoj kulturi Balkana i feudalističkoj eksploataciji seljaka. Važnu ulogu je imala samodisciplina, pa je racionalnost u djelovanju mogla biti na višoj razini nego u plemenskoj kulturi. Društvena pravednost je bila važna ideološka baza hrvatskih seljaka. Premda su seljačke bune postojale već u 13. i 14. stoljeću, glavni prosvjed seljaka se dogodio u 16. stoljeću. Tako je seljačka buna Matije Gupca je bila usmjerena protiv feudalizma i represivne politike Rimske crkve koja je bila u službi feudalnog poretka. Ekonomski problem je bio u nametanju crkvene desetine seljacima, s prijetnjama prinudom i prokletstvom. Seljaci su bili aktivni u borbi protiv feudalnih privilegija.

Ekonomska diferencijacija je kod seljaka bila mala. Seljaci su bili organizirani u zadrugama, odnosno skupštinama, kao autonomnim i demokratskim organiziranim teritorijalnim jedinicama. Rodbinske veze nisu nužno imale veliku važnost u odlučivanju koliko načelo jednakosti, za razliku od plemenske kulture. Važna je bio kolektivni interes, a ne politika gole prinude i egoizma. Suradnja i poštivanje mišljenja su bili na mnogo višoj razini nego u plemenskoj kulturi, iz koje se razvila agresivnost i autoritarnost u načinu razmišljanja.

PLEMENSKA KULTURA
Etnički nacionalizam dijela Hrvata je bio karakteriziran strahom od drugih naroda te postojanjem plemenske solidarnosti i autokratskog načina upravljanja. Njegovo porijeklo je u plemenskoj kulturi, karakterističnoj za balkanske prostore. Solidarnost se bazirala na krvnom srodstvu, odnosno suradnji među rodovima. Rodovi su se ujedinjavali u plemena, premda su među njima postojali sukobi. Pozicije u rodovima su bile nasljedne, po patrijarhalnoj liniji. Postojala je stroga podjela rada između muškaraca i žena, a patrijarhalni sustav se temeljio na omalovažavanju žena i nasilju nad njima.

Među četama plemenskih pljačkaša je dominirao herojski kodeks časti. Sva sredstva su bila dopuštena protiv neprijatelja, neovisno o moralnim načelima. Herojske pjesme su služile jačanju ponosa, mržnje i osvete prema neprijatelju. Karakteristike odgoja u plemenskoj kulturi su bile agresivnost, impulzivnost, egocentrizam i autoritarnost. Prijevare i okrutnost su bili dopušteni načini ponašanja. Politička moć se temeljila na primjeni gole prinude i slijepe podložnosti vladarima. Plemenske skupštine su donosile odluke na bazi prinude od strane plemenskih poglavara, pa su suprotna mišljenja bila smatrana kao izdajnička. Pravo participacije su imali isključivo naoružani muški banditi.

Na području seksualnosti je dominirala moralna hipokrizija. S jedne strane se isticala važnost religije u sferi seksualnosti kroz vrijednost obitelji, a s druge strane muškarci su vodili neobuzdane seksualne živote, suprotne kršćanskim načelima. Pozicija žene u toj ratničkoj kulturi je bila isključivo za rađanje djece. Postojala je izreka da nesretnom čovjeku umire stoka, dok sretnome umire žena.

Iz ekonomske perspektive, to je bila stočarsko – nomadska kultura, koja je prelazila u onu ratničkog karaktera. Zato je važno bilo zauzimanje strateških pozicija, kao priprema za pljačke drugih teritorija. To je bila glavna profesija muškaraca, dok su žene trebale skrbiti za kuću, djecu i stoku. Zbog obrambene nesigurnosti se javila nužnost ujedinjavanja određenih rodova u plemena. Dominiralo je ekstenzivno stočarstvo s agrarnom zaostalošću. Manje od trećine tla je bilo obrađeno. Od stočara su korist imali trgovci. Mnogi stočari su emigrirali.

Velika je bila ekonomska diferencijacija između bogatih i siromašnih. Premda je siromaštvo postojalo, isticala se rastrošnost. To se manifestiralo u kupnji luksuznih dobara, primjerice odjeće i kuće, a mnogo se trošilo na pogrebe i vjenčanja. O vjenčanjima nisu odlučivali samo muškarac i žena, već i rodbina. Ako je bilo konflikata među svatovima, nečasno je i kukavički bilo povlačiti se iz konflikta. Poznata su bila groblja svatova. Ugled svatova se određivao po broju pozvanih gostiju, te velikoj ponudi jela i pića. Krčmarski život je bio popularan. Bogataši su težili isticanju zbog dobivanja časti od društva. Važan je bio vanjski izgled. Govorilo se da su više voljeli odjela nego jela, i da nitko nije znao što je u njima, a svatko je mogao vidjeti što je na njima.

Kler je imao važan utjecaj, većinom tek na nominalnoj razini religioznosti. Iz perspektive prakticiranje vjere, moralnih principa i čitanja Biblije kler je bio na niskoj razini, kao i laici. Kler je dužnost političke kontrole sela i jačanja autoriteta plemenskih poglavica. Poglavice su bili darežljivi prema kleru. Kler je u nekim situacijama zahtijevao krvne osvete za ubojstva poglavica. Praznovjerja i poganska vjerovanja su bila vrlo razvijena zbog nedostatka religijske i znanstvene spoznaje.

Plemenska kultura se počela pretvarati u tzv. hajdučko – uskočku kulturu. Ona je bila dominantna na području Like, vojne krajine, Velebita i Dinare te na bosansko – hercegovačkim, srpskim i islamskim područjima. To su bili granična i neprohodna područja, gdje su dominirale šume, močvare i krš. Ona su teško mogla doći pod administrativnu kontrolu. Uskoci su izbjegavali formalne sankcije tako što su uskakali na područja drugih administrativnih autoriteta. Hajduci su imali svoje pomagače. Hajdučkim plijenom su trgovali krčmari.

Tipičan oblik manifestiranja hajdučke osvete je bilo paljenje sela. To im je donosilo društvenu čast, te su predstavljali uzore budućim generacijama. Autoritarna moć je pripadala harambašama. Laki i kriminalni profit je bio dopušten, a ne naporan rad. Nije postojao smisao u važnosti štednje, što vodi prema akumulaciji kapitala. Zato se u toj kulturi nije mogao razviti kapitalizam.

S druge strane, profesionalna prosjačenja su bila česta. Trgovina se bazirala na pljački i gusarenju. Važna karakteristika trgovca je bila lukavost. Nepravednost je značila mudrost, dok su težnje za pravednošću bile znak gluposti. Lažna svjedočanstva na sudovima su bila tolerirana. Pisma, novac i dokumenti su često bili krivotvoreni. Mjerenja su bila bazirana na prijevarama.

AUSTRIJSKI LIBERALIZAM
Austrijski liberalizam Josipa II. je bio suprotstavljen plemstvu i kleru koji su podržavali latinski jezik, katoličku protureformaciju te kontrolu obrazovanja i građanstva. Način upravljanja je bio centralistički. Edikt o vjerskoj toleranciji je značio slobodu vjeroispovijesti za protestante augsburške (luteranske) i helvetske (reformirane) konfesije, pravoslavce i židove. U njegovo doba razvijali su se trgovine i obrtništvo, ukidali neproduktivni crkveni redovi, pravosuđe odvajalo od uprave i uvedena je opća porezna dužnost.

GRAĐANSKI NACIONALIZAM I JUGOSLAVIZAM
Otpor prema germanizaciji i mađarizaciji se javlja kroz građanski nacionalizam i panslavizam u 19. stoljeću, tijekom kojega pada feudalizma. Pod vodstvom hrvatskog građanstva razvija se jugoslavistička ideja te ideje o ujedinjenju zapadne i istočne Crkve, kako bi se nadoknadili gubici nastali nakon protestantske reformacije. Ipak, jedan dio hrvatskog građanstva nisu bili etnički Hrvati. Hrvatstvo se izjednačuje s katolicizmom, a srpstvo s pravoslavljem.

Frano Supilo je zagovarao jugoslavenski federalizam, kao i Stjepana Radića koji je bio za demokratsku i federalističku Jugoslaviju.

Jugoslavističkoj ideji se protivio liberal Ante Starčević. Pravaši su širili antihabsburšku liberalnu ideologiju Francuske revolucije i hrvatski nacionalizam, usmjeren protiv tzv. Slavosrba, odnosno onih koji su traži ujedinjenje zapadne i istočne crkve. Pravaši su se također snažno protivili utjecaju Nijemaca, Mađara i Talijana.

ZAKLJUČCI
Premda se radi o sociološkim činjenicama, koje se lako mogu spoznati racionalnim promatranjem društva, često se događaju situacije u plemenskim oblicima kultura da ljudi teško prihvaćati sociološke činjenice koje opisuju njihove kulturne vrijednosti. Upravo kritički pristup društvu je u cijelosti suprotan plemenskom društvu. Tim više, kritičko promišljanje smatra se izdajničkim i egoističkim, obzirom da je u suprotnosti sa stečenim kolektivnim mentalitetom narodne mase.

U takvim situacijama nije moguć pluralizam razmišljanja, pa demokracija praktički ne postoji. Pojedinac nema slobodu savjesti i mišljenja da društvene pojave promatra iz perspektive znanstvene objektivnosti i preciznosti, već ih psihologija mase prinuđuje na slijepu čoporativnu odanost, gdje svi moraju misliti kolektivno i simplificirano, uz mnogo historijskih mitova.

Nema sumnje da ovakva kultura nije mogla biti plodna za razvoj demokratskog i kapitalističkog poretka, odnosno građanskog društva. Agresivnost, impulzivnost, autoritarnost, nepoštivanje bazičnih ljudskih prava, nepostojanje mirnog javnog dijaloga, potiskivanje kritičkog i otvorenog razmišljanja kao izdajničkog i lažnog, prezir prema ambicioznim pojedincima, opća moralna hipokrizija, nedostatak smisla za pravednost i vladavinu prava, korupcija i organizirani kriminal, omalovažavanje žena, nasilje u obitelji i druge pojave su samo neke od karakteristika društva koje je bazirano na snažnim antidemokratskim elementima. Odbijajući prihvaćanje zapadnih vrijednosti, ta društva su odredila kulturološki pojam Balkana.

I dok se pojam Balkan čini kao kolokvijalna predrasuda Zapadnjaka, sociološki se Balkan može sasvim jasno prikazati kao prostor na kojem dominiraju necivilizirani društveni odnosi, odnosno nedostatak vrijednosti građanske kulture, općenito karakteristične zapadnim društvima.

Obzirom da je riječ o određenim društvenim vrijednostima, uvijek se javlja rizik generalizacije. Drugim riječima, opisivanje određene kulture analizom njezinog sustava dominantnih vrijednosti ne znači nužno da se svi pojedini pripadnici te kulture mogu okarakterizirati takvih vrijednostima. Isto vrijedi i za sociologiju Hrvata, odnosno ljudi koji su živjeli na područjima današnje Hrvatske.

Kada su u pitanju ključni elementi razvoja Hrvata, značajni za današnji razvoj Hrvata, svakako je potrebno istaknuti sljedeće:
1.Snažan katolički identitet, koji je tijekom cijele povijesti Hrvata bi snažno protureformacijski usmjeren, pa i antiliberalno, izuzevši narodnjački pokret. Hrvati su mnogo više u odnosu na druge srednjoeuropske narode vršili represiju nad slobodom vjeroispovijesti, što se prije svega odnosilo na protestante. Premda je protestantizam postojao i među Hrvatima, luteranizam i kalvinizam su na ovim prostorima ipak opstali kao manjinska konfesija u odnosu na ostale zahvaljujući utjecaju onog dijela Nijemaca, Austrijanaca, Mađara, Slovaka i Čeha koji su prihvatili vjersku samosvijest pojedinca i vlastitog naroda u odnosu na Rim.
2.Josip II. je Hrvatima nametnuo prosvijećeni apsolutizam, što je značilo pokretanje važnih ekonomskih i društvenih reformi kojima se najviše protivila upravo katolička crkva. Svakako je potrebno istaknuti Edikt o vjerskoj toleranciji 1781. godine, na kojeg dolazi do masovnije naseljavanja protestanata iz drugih dijelova Habsburške monarhije.
3.Otpor prema germanizaciji i mađarizaciji bio je prije svega odraz straha od neslavenskih stranaca, odnosno želje Južnih Slavena, odnosno Hrvata i Srba, za što veću samostalnost, što je bio temelj razvoja jugoslavističke ideje. Koliko god hrvatski etnički nacionalisti poriču jugoslavensku ideju, ona je stvorena upravo od Hrvata, odnosno stanovnika Hrvatske, koji su se tako narodnosno osjećali, premda su mnogi sudionici ilirsko-narodnjačkog pokreta bili ne-hrvatskog porijekla.
4.Hrvati iz sjeverne Hrvatske, odnosno Međimurja, Varaždina i Zagorja, imali su bitno drugačiji razvoj od Hrvata iz krajeva južnije od Zagreba, što se odnosi i na seljaštvo i na građanstvo. Ti krajevi su bili pod snažnim srednjoeuropskim utjecajem, kao i prostor Zagreba, Slavonije i Baranje, što je značilo i veću otvorenost za demokratskije i građanskije načine razmišljanja i organiziranja ljudi.
5.Etnički nacionalizam koji se razvio kod jednog dijela Hrvata i Srba ima snažne korijene upravo u plemenskoj kulturi. Vrijednosni sustav takve kulture može objasniti i uzroke balkanskih etničkih sukoba tijekom Drugog svjetskog rata i nakon sloma komunističkog sustava.
6.Premda su se zbog etničkog nacionalizma kod dijela Hrvata i Srba razvile međusobne etničke napetosti i sukobi, potrebno je istaknuti kako je mentalni izvor takve vrste nacionalizma zajednički kod oba naroda. Koliko god se Hrvati trudili mitološki dokazati kako su mnogo različitiji od Srba, radi se u krajnjem slučaju u izrazito sličnim narodima. Povijesna teorija prisutna među Hrvatima kako su Hrvati bili na zapadnoj granici Rimskog carstva, prihvativši katolicizam i latinsko pismo, dok su Srbi prihvatili pravoslavlje i ćirilično pismo, ne daje baš previše racionalnu utjehu. Narodi i nacije ionako nisu prirodne, već umjetne i novovjekovne tvorevine, kako svugdje u Europi, tako i na balkanskim prostorima. Zato teorija o stoljeću sedmom ne zvuči previše uvjerljivo, osim za ljubitelje mitologije. Također, teorija o dva naroda zbog konfesionalne različitosti između katolika i pravoslavaca teško bi prošla u očima mnogih europskih naroda. Zar primjerice Nijemci, Austrijanci, Nizozemci, Mađari, Česi, Slovaci, Slovenci i Latvijci nisu jedan narod samo zato što su neki od njih povijesno bili protestanti, a drugi katolici? Zar Amerikanci i Kanađani nisu nacije, odnosno što je zapravo nacija ako ne skupina građana na jednom teritoriju. Drugim riječima, nacionalna svijest je prosvjetiteljska ideja, čijem razvoju je snažno prethodila i protestantska reformacija. To znači da nije baš uvjerljivo izjednačavati hrvatstvo i katolicizam kao neku paralelnu determinantu i pojmove koji povijesno osnovano mogu ići zajedno. Zapravo, katolička orijentacija Hrvata bila je povijesni dokaz nacionalne neovisnosti od Rima koji se na srednjoeuropskim prostorima služio Habsburškom monarhijom kao instrumentom prisilnog nametanja katolicizma i protunarodne volje rimskog pape.
7.Ostaci plemenske kulture prisutni su među Hrvatima i danas te se mogu smatrati ključnim uzrokom brojnih društvenih, ekonomskih i političkih problema, dodatno začinjenih ostacima fašističke i komunističke svijesti. Stoga je razvoj demokracije i građanskog društva moguć samo uz prevladavanje takvog sustava vrijednosti koji je Dinko Tomašić detaljno opisao.

Narod može saznati istinu o sebi samo ako pojedinci slobodno tragaju za njom i istražuju činjenice, te na temelju njih donose zaključke. Zato je plemenski i općenarodni populizam uvijek potiskivao razumske spoznaje jer se masama može efikasno upravljati samo nametanjem kolektivističkog mentaliteta. A tada individualna sloboda nestaje.

Obzirom da kultura utječe na opću kvalitetu društvenih, ekonomskih i političkih odnosa i institucija, Hrvati trebaju mijenjati načine razmišljanja, kako bi se Hrvatska mogla razvijati u zdravo građanskog društvo znanja, koje cijeni slobodu pojedinca koji se spreman uzdignuti nad diktaturom čoporativne prosječnosti i ograničenosti.

Isto kao što je temeljni preduvjet poduzetništva razvoj kvalitetnih ljudskih potencijala koji se konstantno intelektualno i emocionalno usavršavaju, tako je i s narodima, premda u ovom drugom slučaju taj razvoj ide mnogo teže. Zato treba razvijati poduzetničku kulturu, a to je moguće samo uz liberalizacijske procese u društvu i ekonomiji. Drugim riječima, ekonomski razvoj je posljedica društvenog razvoja. Misaoni procesi među pojedincima i kolektivima imaju izravan utjecaj i na ekonomske procese. Zato je sociologija Dinka Tomašića značajna i za današnje vrijeme, kako bi se hrvatsko društvo moglo razvijati upravo na suočavanju s bolnim istinama. Slično kao što se tijekom psihoanalize osoba treba suočiti sa bolnim istinama koje je potisnula kako bi se obranila raznim mehanizmima, odnosno odlučila samu sebe zavaravati.

Objavio: CEA | 02/01/2012

EU + TEMELJNE KORISTI PRISTUPANJA

Europska unija je kvalitetan okvir za vladavinu prava, slobodno tržište i regionalni razvoj, a konkretni rezultati ovise o hrvatskim liberalizacijskim reformama.

TEMELJNE KORISTI PRISTUPANJA

1. Integracija na unutarnje tržište EU i liberalizacija trgovine uslugama i robama
2. Institucionalna stabilnost
3. Efikasno pravosuđe i vladavina prava
4. Suodlučivanje u institucijama EU
5. Razvojne potpore iz EU fondova i programa
6. Poticaj institucionalnim reformama
7. Poboljšanje investicijske klime i povećanje tehnološkog transfera kroz strane investicije
8. Stabilno okruženje i aktivna uloge u regiji
9. Pristupanje Euro zoni
10. Visoki standardi na različitim područjima

UNUTARNJE TRŽIŠTE EU

Pravo poslovnog nastana i sloboda pružanja usluga:
– prijenos odredbi Direktive o uslugama u nacionalni Zakon o uslugama (NN 80/11)
– ukidanje trgovinskih prepreka za slobodno pružanje prekograničnih usluga
– registracija poslovnog nastana je dovoljna samo u jednoj državi ugovornici EGP-a
– administrativno pojednostavljenje putem elektroničke jedinstvene kontaktne točke pružanjem pomoći kod postupaka i uvjeta pristupa i obavljanja uslužnih djelatnosti
– elektronička administrativna suradnja putem Informacijskog sustava unutarnjeg tržišta (IMI sustav) zbog zaštite potrošača putem nadzora nad kvalitetom i sigurnošću usluga
– uzajamno priznavanje stručnih kvalifikacija i liberalizacija poštanskih usluga

Sloboda kretanja roba:
– ukidanje svih carinskih i količinskih ograničenja unutarnjoj slobodnoj trgovini robama
– zajednička carinska tarifa prema trećim zemljama
– zajednički zahtjevi sigurnosti, zaštite okoliša, zdravlja i imovine za sve robe na tržištu (Europski znak sukladnosti – CE)

sloboda kretanja radnika:
– ukidanje diskriminacije državljanstva pri kretanju osoba
– poticanje mobilnosti studenata i radne snage te slobode izbora mjesta življenja
– ukidanje unutarnjih graničnih kontrola i kontrola vanjskih granica

Sloboda kretanja kapitala:
– liberalizacija kapitalnih transakcija i financijskih usluga

Zaštita tržišnog natjecanja i ograničenje državnih potpora:
– sprječavanje monopola i kartela te zlouporabe vladajućeg položaja (predatorske cijene, umjetno dizanje cijena, restrikcije ponude, obvezivanje na daljnju kupnju i dr.)
– jednakost i neovisnost ponuđača u natjecanju za povjerenje potrošača i profitabilnost
– efikasnost i inovativnost ponuđača te sniženje cijena i rast dohotka potrošača
– zabrana selektivnih proračunskih pomoći koje narušavaju tržišno natjecanje potičući rast prihoda poduzetnika, na trošak poreznih obveznika, pogotovo ako se daju gubitašima
– dozvoljene su horizontalne potpore za malo i srednje poduzetništvo, istraživanje i razvoj, aktivne politike tržišta rada, zaštitu okolišu, regionalni razvoj i sl.
– dozvoljene su potpore iz proračuna EU za poljoprivredu, ruralni i regionalni razvoj

Zaštita potrošača:
– mogućnost vraćanja pokvarenog proizvoda u roku 2 godine nakon kupnje u svim državama članicama
– transparentno označavanje sadržaja prehrambenih proizvoda
– pravo na kompenzaciju ili alternativni let u slučaju kašnjenje zrakoplova, otkazivanje leta bez najave ili uskraćivanje ukrcaja zbog punog leta, uz osiguranje hrane, pića i smještaja
– zabrana testiranja krajnjih kozmetičkih proizvoda i sastojaka na životinjama
– priznavanje vozačke dozvole u svim zemljama članicama
– univerzalni punjač za mobilne telefone
– zaštita potrošača pri elektroničkoj trgovini i prethodna obveza navođenja cijene terećenja kreditne kartice
– opskrbljivači plinom moraju garantirati opskrbu svim kućanstvima i zaštićenim kupcima 30 dana, čak i u teškim vremenskim uvjetima
– jeftiniji telefonski domaći i međunarodni mobilni pozivi
– jeftinije zrakoplovne karte
– visoki standardi kvalitete za razne proizvode

Efekti trgovinske liberalizacije i integracije:
– slobodna trgovina uslugama i robama unutar Europskog gospodarskog prostora (bez nacionalnih regulatornih restrikcija, protekcija i diskriminacije)
– sloboda izbora za potrošače (veća ponuda i kvaliteta proizvoda)
– ulazak efikasnijih ponuđača (bolji odnos cijene i kvalitete proizvoda)
– komparativne prednosti (efikasnija realokacija resursa na tržištu)
– konkurentski pritisak na manje efikasne ponuđače (niže cijene – viši neto dohodak potrošača)
– restrukturiranja, spajanja i preuzimanja (tržišna defragmentacija)
– tehnološki efikasnost (veća konkurencija kvalitetnijih i jeftinijih proizvoda)
– rast investicija, zaposlenosti i plaća (ekonomski rast)

EU FONDOVI I PROGRAMI

STRUKTURNI FONDOVI statističkim regijama čiji bruto domaći proizvod po stanovniku je ispod 75% prosjeka EU-27

KOHEZIJSKI FOND državama članicama čiji bruto domaći dohodak po stanovniku je niži od ispod 90% prosjeka EU-27

Prioriteti budućih operativnih programa:
– učinkoviti ljudskim potencijali u javnoj upravi i pravosuđu
– modernizacija prometne infrastrukture
– zaštita okoliša i energetika, gospodarenje otpadom i vodama, kakvoća zraka
– konkurentnost malog i srednjeg poduzetništva
– tehnološki transferi i inovacije
– održivo zapošljavanje i fleksibilnost radne snage
– ljudski kapital u obrazovanju, istraživanju i razvoju
– poljoprivreda i ruralni razvoj

EU PROGRAMI
FP7 – istraživanje i tehnološki razvoj
CIP – konkurentnost i inovacije
CIP EIP – poduzetništvo i inovacije
CIP ICT PSP – informacijsko-komunikacijske tehnologije
CIP IEE – energetika
Marco Polo II – cestovni promet
Financijski instrument civilne zaštite i Mehanizam Zajednice za civilnu zaštitu
Drugi program aktivnosti Zajednice u području zdravstva 2008. – 2013.
PROGRESS – Program Zajednice za zapošljavanje i socijalnu solidarnost
Europa za građane
Kultura 2007-2013
Media 2007
Carine 2013
Fiscalis 2013
Program za cjeloživotno učenje
Mladi na djelu
Erasmus Mundus II

EUROPSKA MONETARNA UNIJA

– nestanak troškova konverzije valuta
– eliminacija valutnog rizika
– transparentnost i stabilnost cijena
– obveza fiskalne discipline

STABILNE INSTITUCIJE I VLADAVINA PRAVA

INSTITUCIJE
– mir i stabilnost na području ujedinjene Europe
– daljnji razvoj demokracije i vladavine prava
– snažna zaštita ljudskih prava i prostor individualnih sloboda
– proširenje Europske unije na Jugoistočnu Europu kao jamstvo stabilnosti
– prostor zajedničke europske sigurnosti i transatlantsko partnerstvo
– povećanje odgovornosti javne uprave prema građanima i poduzetnicima
– administrativna suradnja država članica EU
– sudjelovanje u izboru 12 hrvatskih predstavnika za Europski parlament
– Hrvatska će imati 7 glasova u Vijeću Europske unije, 1 povjerenika u Europskoj komisiji, 1 suca u Europskom sudu pravde te Općem i Revizorskom sudu
– sudjelovanje u odlučivanju o zajedničkim europskim javnim politikama
– Hrvatski jezik će postati jedan od službenih jezika EU

PRAVOSUĐE
– profesionalni izbor Državno sudbenog vijeća
– novi kriteriji za izbor i napredovanje sudaca
– Državna pravosudna škola
– efikasnije sudstvo

GRAĐANSKA PRAVA
– zaštita građanskih prava od prekoračenja ovlasti država
– pravo na besplatan prijevod i pravno tumačenje pri sudskim postupcima u drugim državama članicama
– zaštita djece od seksualnog zlostavljanja i dječje pornografije
– zaštita djece bez pratnje roditelja na teritoriju cijele Europske unije
– državne institucije su dužne plaćati tvrtkama i obrtnicima u roku od 30 dana
– pravo dobivanja biračkog prava u drugoj državni članici ovisno o prebivalištu
– pravo na korištenje zajedničke europske diplomatske mreže i konzularne pomoći

POLICIJA
– zajednička suradnja u borbi protiv ilegalnih useljenika
– snažnija borba protiv korupcije i organiziranog kriminala
– Europski uhidbeni nalog

ZDRAVSTVO
– prekogranične zdravstvene usluge, uključujući i hitnu pomoć

PROMET
– integrirani razvoj transeuropskih mreža, pogotovo brze željezničke pruge od Mađarske do Rijeke

POREZI
– harmonizacija samo na području PDV-a i trošarina, a kod ostalih poreza ne
– ukidanje nulte stope PDV-a i izuzeća
– standardna stopa PDV-a ne smije prelaziti 25%

JAVNA NABAVA
– transparentna zajednička pravila javne nabave

ZAŠTITA OKOLIŠA
– granične vrijednosti sumporovog dioksida, dušikovih oksida, lebdećih čestica i olova u vanjskom zraku
– minimalni standardi kvalitete tekućih naftnih goriva i vode za piće
– integrirani sustav i centri za gospodarenje otpadom
– minimalni standardi zaštite voda od zagađenja gnojivima
– smanjenje emisije ugljičnog dioksida i štetnih emisija na benzinskim postajama
– uvođenje novih energetski učinkovitih žarulja
– prodavati se može isključivo zakonski posječeno drvo iz šuma kojima se upravlja na održiv način
– zaštita prirodnih staništa i u njima nastanjenih biljnih i životinjskih vrsta
– visoki standardi recikliranja
– integrirani sustav odlaganja otpada

Objavio: CEA | 02/12/2011

ŠTO MOŽE SPASITI EURO ZONU?

Postoji samo jedno rješenje. Drugim riječima, nedemokratskim rječnikom rečeno – nema alternative. Osim ako je propast Euro zone alternativa. I dok se politički predstavnici članica Euro zone općenito teško uspijevaju dogovoriti o preživljavanju europske monetarne integracije, vrijeme više nije na njihovoj strani.

I dok su mase sustavno zavedene populističkim kritikama neoliberalnog kapitalizma kao navodnog uzroka ove dužničke krize, potrebno je još jednom skrenuti pozornost na racionalnu komunikaciju. Kriza Euro zone je posljedica nedostatka fiskalne discipline kod mnogih njezinih članica, pogotovo južnoeuropskih. Drugim riječima, neodrživo rastući udjeli javnog duga u bruto domaćem proizvodu brojnih zemalja, predstavljaju dovoljno veliki politički rizik kako bi se sve više moglo konstatirati krizno stanje. Dakako, ovaj problem zapravo i nije novost. Barem ne za klasične liberale i tzv. neoliberale koji su uvijek zagovarali politike fiskalne discipline, odnosno ograničene javne potrošnje i uravnoteženog proračuna. S druge strane, jedno od pravila za pristupanje Euro zoni i dalje je ograničavanje udjela javnog duga u BDP-u na 60%, odnosno godišnjeg proračunskog deficita na 3% BDP-a. Ne samo da je i to pravilo samo po sebi fiskalno problematično, nego je potrebno spomenuti kako neke zemlje, poput Grčke i Italije, nisu zadovoljavale ovaj kriterij „fiskalne discipline“ u trenutku pristupanja Euro zoni. Trenutno stanje još je gore jer se kod većine članica Euro zone udio javnog duga u BDP-u popeo daleko iznad dogovorenog ograničenja, kao primjerice u Njemačkoj i Francuskoj. Italija je već dvostruko iznad tog ograničenja, a Grčka je uvjerljivi prvak u ovoj nedisciplini.

Premda pitanje javnog duga spada u osnove makroekonomije i opće političke pismenosti, zbog raširenog socijalističkog i populističkog načina razmišljanja, kako u Hrvatskoj, tako i diljem Europe, potrebno je preciznije pojasniti od čega se javni dug sastoji. Tako će ujedno dobiti odgovor na naše temeljno pitanje – gdje su rješenja za izlazak iz ove krize i što konkretno treba poduzeti?

Javni dug je iznos novca koji javni sektor duguje vjerovnicima, a predstavlja kumulativ godišnjih proračunskih deficita, odnosno manjkova prihoda u odnosu na rashode. Proračuni pojedinih članica Euro zone se razlikuju. Ipak, postoje određeni zajednički elementi koji čine strukturu njihove rashodovne strane. Visoki rashodi za državu blagostanja, odnosno programe opće socijalne sigurnosti kroz mirovinsko i zdravstveno osiguranje te ostale socijalne naknade, predstavljaju okosnicu svake moderne razvijene države. Gotovo svaka država nastoji poticati ekonomski rast subvencioniranjem privatnih i javnih poduzeća te poljoprivrede i regionalnog razvoja. Svaka država ima svoju javnu upravu koja traži rashode za plaće zaposlenih, materijalne troškove, nabavu imovine i ostalo.

Rast veličine države smatrao se normalnom pojavom. Što je država razvijenija, smatralo se da može podnijeti više poreznog opterećenja za financiranje progresivnih zahtjeva proračunskih korisnika. I dok liberali zagovaraju fiskalnu disciplinu kroz ograničavanje i/ili ukidanje postojećih skupina proračunskih rashoda, socijalisti nadu vide barem u održavanju postojeće razine državne blagostanja, ekonomskih poticaja i plaća u javnom sektoru. Pogotovo kada su u pitanju interesi sindikata koji se protive bilo kakvoj liberalizaciji.

Sada vidimo gdje leže uzroci problema, a ujedno i temelji za njihovo rješavanje. Politike stvaranja deficita zbog intervencionističkog poticanja ekonomskog rasta smatrale su se normalnom pojavom u suvremenim ekonomijama, čak i onima koje se nazivalo „neoliberalnima“. Ljevičarska teorija Johna Maynarda Keynesa je zavladala suvremenim ekonomskim politikama, stvarajući popularno uvjerenje kako država treba rješavati probleme. A za rješavanje problema država treba novac poreznih obveznika. S vremenom potrebe za rješavanje ekonomskih i socijalnih problema progresivno rastu i svjedoci smo hiperinflacije raznih državnih intervencija i birokratskih regulacija te socijalnih prava. Obzirom da i sami Keynesijanci smatraju kako su porezi previsoki, odnosno da ih ne treba povećavati, prostor za povećanje državne potrošnje pronalaze u kratkoročno najboljoj alternativi – povećanju deficita, odnosno javnog duga. Takva politika čak i može stimulirati ekonomski rast i druge pozitivne ekonomske trendove te nas zavesti jednostavnim zaključkom – državni intervencionizam je rješenje problema. Dakako, zaključak je kratkovidan, onoliko koliko i sam Keynes.

Tko će platiti sve te intervencionističke programe? Dakako, porezni obveznici. I to ne kratkoročno, za vrijeme krize. Ljevičari se nadaju dugoročnim pozitivnim ekonomskim trendovima koji bi pridonijeli snižavanju nagomilanog zaduženja države. Ali ti trendovi nisu naša stvarnost. Svjedoci smo recesije koja je posljedica visoke javne potrošnje koja guši privatni sektor i slobodu poslovne klime. Poslodavci strahuju od dugoročne dužničke krize zbog koje će trebati plaćati više poreze kako bi privatni sektor pokrivao rupe stvorene od strane javnog sektora. Dakako, nove investicije i zapošljavanja su veliki rizik u takvoj neizvjesnoj situaciji. U tom smislu, strah mnogih za svoja postojeća radna mjesta je opravdan, kao i za perspektive otvaranja novih radnih mjesta.

Ovo je suština dužničke krize Euro zone. Sama po sebi, europska monetarna integracija ima pozitivne ekonomske efekte i predstavlja dodatni stupanj integracije Europljana. Krizu euro zone ne treba izravno izjednačavati s krizom Europske unije, obzirom da nemaju sve države članice Europske unije Euro kao valutu. Ipak, budućnost Europe će ovisiti o mogućnostima pronalaska rješenja ove krize. Jedina alternativa je u preuzimanju nacionalnih odgovornosti za fiskalnu disciplinu. Samo Estonija te eventualno Švedska i Luksemburg, imaju relativno nizak udio javnog duga u BDP-u. Dakle, većina članica Euro zone, a pogotovo mediteranske zemlje, moraju krenuti s radikalnim rezanjima javne potrošnje, ograničavanjem ili ukidanjem pojedinih proračunskih rashoda. Jedina vrsta rashoda čija egzistencija ne smije biti upitna su financijski rashodi koji služe za otplatu javnog duga. Grčki državni službenici i sindikati moraju pristati na radikalno sniženje plaća, ukidanje svih socijalnih beneficija i otpuštanja viškova, na privatizacije svih javnih poduzeća i prirodnih resursa, umirovljenici trebaju biti spremni za niže mirovine, ali ne i oni koji dobivaju mirovinu premda su radno sposobni. Takvima mirovine treba ukinuti. Mirovinski i zdravstveni sustavi će se barem djelomično trebati privatizirati, a subvencije ukinuti. Grčki narod će morati postati pošten. Morat će svi plaćati poreze i više raditi. Talijanski političari više neće imati mnogo prilika za korupciju kao u doba bivšeg premijera. Talijanski radnici će morati pristati na fleksibilnije uvjete na tržištu rada. Francuzi više neće smjeti biti toliko ponosni svojom socijalnom državom i sindikatima koji su moćni obustaviti svaku liberalizacijsku reformu.

A Hrvate čeka ta ista sudbina, tim veća što se radi o zemlji koja je cijelo vrijeme u općoj moralnoj krizi. Uostalom, Hrvatskoj nitko i nema obvezu pomoći jer nije članica Euro zone. Niti bi svrha Euro zone trebala biti u solidarnosti prema parazitskim zemljama europskog Mediterana i Balkana. Nijemci ionako trebaju novac kako bi spašavali sebe od neodgovorno darežljivih političara koji nevoljko spremni spašavati neodgovorne južnjačke narode europskog kontinenta.

Nema više prostora za priče kako je većina proračuna zadana, kako postoje određena neotuđiva i trajna socijalna prav ili kako treba zadržati socijalnu osjetljivost. Takve i razne druge socijalističke mitologije samo su kratkog roka obzirom da se mogu održati samo do trenutka službenog bankrota. Tek u slučaju bankrota bi rastrošne političke elite i rentijerski korisnici javnog novca doživjeli katarzu. Žalosno je jedino što mnogi čekaju taj trenutak, ne poduzimajući ništa u međuvremenu, dok se barem nešto može spasiti. A u ovom međuvremenu već se nalazimo u stanju latentnog bankrota, sretni što još nije službeno objavljen.

Europa mora naučiti svoju lekciju kroz snažnu implementaciju slobodno tržišnih reformi. Zato je liberalizam jedino rješenje za održivu budućnost Europe, pogotovo mladih generacija kako bi što manje trebale plaćati dugove prošlosti. A oni koji su liberalizam okrivili za krizu trebaju učiti na greškama jer to je ljudski.

Udruga za promicanje individualne slobode ‘Iustitia’ (www.iustitia.hr) je u suradnji s Centrom za javne politike i ekonomske analize (www.cea-policy.hr) organizirala okrugli stol na temu „Gdje uštedjeti javni novac – manji proračun kao preduvjet porezne reforme i sniženja zaduženja“ u petak 28. listopada 2011. na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Okrugli stol je otvorio predsjednik Udruge Iustitia Igor Sokolar istaknuvši važnost povećanja fiskalne odgovornosti u upravljanju javnim novcem s naglaskom na sniženje potrošnje i opsega javnog sektora. Samo dosljedne slobodno tržišne reforme mogu dati stvarni doprinos povećanju konkurentnosti hrvatskog gospodarstva, što uključuje i liberalnu perspektivu fiskalne politike. Konstantno održavanje „socijalnog mira“ koji se kupovao ekspanzijom „trajnih socijalnih prava“ pokazalo se fiskalno neodrživim.

Obzirom na navedeno, Udruga za promicanje individualne slobode „Iustitia“ i Centar za javne politike i ekonomske analize kao „think-tank“ organizacije zagovaraju klasično liberalna (libertarijanska) načela individualne slobode, ograničene javne vlasti i fiskalne discipline, slobode misli i uvjerenja, slobode poduzetništva i tržišnog natjecanja u skladu s vladavinom prava.

Govornici:
1. Daniel Hinšt, univ.spec. europskih studija, predsjednik Centra za javne politike i ekonomske analize i potpredsjednik Udruge „Iustitia“

2. Milan Deskar Škrbić, ekonomist, stručnjak za fiskalnu politiku

Daniel Hinšt: projekt „Javni novac“

SVRHA PROJEKTA „JAVNI NOVAC“:
– informirati hrvatske porezne obveznike o upravljanju javnim novcem, nužnim liberalizacijskim reformama u javnom sektoru, sniženju javne potrošnje, poboljšanju fiskalne discipline i poreznoj reformi.

TEMELJNI PROBLEMI FISKALNE POLITIKE:
– Politički strah od gubitka javne podrške zbog nepopularnih mjera i reformi
– Rasprostranjeni populizam i socijalistički način razmišljanja
– Visoki rizik od pada kreditnog rejtinga zbog daljnjeg povećanja potrošnje i zaduženja javnog sektora

TEMELJNI ZADATAK FISKALNE POLITIKE:
– Spriječiti sudbinu Grčke i ostalih mediteranskih zemalja, odnosno ne biti teret drugim zemljama

FINANCIRANJE SREDIŠNJEG DRŽAVNOG PRORAČUNA (107,4 mlrd HRK, 2011):
– većinom od PDV-a i doprinosa
– planirani deficit od 14,9 milijardi HRK 2011. godine bi se mogao pokriti suzbijanjem sive ekonomije (izgubljeni prihodi od PDV-a, trošarina, poreza na dohodak, prireza, doprinosa, carina i dr.)

STRUKTURA JAVNE POTROŠNJE (122,3 milijardi HRK, 2011):
Zaposleni (bruto plaće, ostalo) – sniziti ukupnu masu plaća, uvesti fleksibilne plaće i bonuse
Materijalni rashodi (usluge, materijal i energija, naknade, ostalo) – uvesti digitalne upravne procese (e-uprava)
Financijski rashodi (krediti) – otplata javnog duga
Subvencije (javna i privatna poduzeća, poljoprivreda) – porezna rasterećenja umjesto subvencija
Pomoći (opći proračun, inozemne pomoći) – ukinuti
Socijalne naknade (mirovine, zdravstvo, socijalna skrb, ostalo) – dugoročno privatizirati
Ostali rashodi (tekuće donacije, kapitalne donacije, kapitalne pomoći, kazne, penali i naknade štete, izvanredni rashodi) – minimizirati
Nabava imovine – minimizirati

PRIMJERI RASTROŠNOSTI U SREDIŠNJEM PRORAČUNU 2011:
 Veliki javni sektor s oko 350 do 400 tisuća zaposlenih (sniziti masu plaća i otpuštati viškove), prije svega u javnim poduzećima koja treba privatizirati
 e-uprava (digitalizacija javne uprave i administrativno pojednostavljenje)
 Preko 35 milijardi kuna za ukupne mirovine, a samo je manjina odradila puni radni staž
 Oko 7,3 milijarde kuna za niz skupina povlaštenih umirovljenika
 Oko 6,3 milijardi kuna za subvencije (porezna reforma i rasterećenje kao alternativa)
 Mreža od čak 64 bolnice košta milijarde kuna godišnje
 Nagli rast cijene izgradnje autocesta
 Izgradnja Pelješkog mosta
 Neefikasne poljoprivredne subvencije (usmjeriti na slobodno tržište i EU programe)
 Preko 4 milijarde kuna za proračunske programe Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti (poticanje nataliteta, skrb za branitelje, razna „trajna prava“ branitelja i dr.)
 320 milijuna kuna za pomoći općinama, gradovima i županijama (racionalizirati teritorijalnu strukturu)
 245 milijuna kuna tekuće donacije Katoličkoj crkvi prema sporazumu sa Svetom Stolicom
 obnova voznog parka u mnogim javnim institucijama
 Obilježavanje 20. obljetnice Ustavnog suda košta 500 000 kuna
 Razni ostali programi poticaja, pomoći, promocije i sl. (ovisnički proračun)

NEKI OD NUŽNIH REZOVA:
Javna uprava
 Ukinuti dio zavoda i agencija gdje postoje nepotrebna preklapanja upravne nadležnosti
 Ukinuti županije i urede državne uprave u županijama (formirati 5 regija)
 Smanjiti broj gradova i općina ovisno o održivim fiskalnim kapacitetima
 Ukinuti dotacije općinama i gradovima te ostale pomoći iz općeg proračuna
 Racionalizirati broj zaposlenih u javnom sektoru privatizacijama javnih poduzeća i sporednih usluga, racionalizacijom teritorijalne strukture, ukidanjem ureda državne uprave u županijama te administrativnim pojednostavljenjem i digitalizacijom uprave
 Uvesti fleksibilne plaće zaposlenih, a masu plaća za zaposlene ograničiti i vezati uz rast BDP-a
 Snižavati različite vrste materijalnih troškova javnog sektora
Država blagostanja
 Ukinuti sve prijevremene i/ili povlaštene oblike mirovine
 Racionalizirati mrežu bolnica i razne troškove zdravstvenog sustava
 Dugoročno privatizirati mirovinsko i zdravstveno osiguranje (uz decentralizaciju minimalnih naknada)
 Ukinuti sve subvencije

„FLAT TAX“ POREZNA REFORMA
– Jednostavnost (bez dvostrukog oporezivanja)
– Neutralnost (bez diskriminacije)
– Široka porezna baza (bez izuzeća)
– Jedinstvena porezna stopa od 15% (jednaka, proporcionalna)

Uvjet porezne reforme i rasterećenja je radikalno dugoročno sniženje rashoda

Ukinuti slijedeće poreze:
Neporezna davanja, doprinosi, reinvestirane dobiti, prirez, nekretnine, nasljedstva i darovi, posebni porezi

Ne uvoditi nove poreze:
Kapitalni dobici, imovina, bogatstvo, banke, financijske transakcije, posebni porezi i sl.

OGRANIČAVANJE ULOGE DRŽAVE – PRIORITETI
– javne financije
– sigurnost poretka
– vladavina prava i zaštita privatnog vlasništva
– slobodna trgovina i integracija na europsko unutarnje tržište
– fleksibilno tržište rada
– elektronički procesi u efikasnoj javnoj upravi
– vanjski odnosi u službi stabilnih međunarodnih odnosa, slobodne trgovine i europske integracije
– ostali nužni poslovi

Milan Deskar Škrbić: „Država – kamen spoticanja na putu ekonomskog razvoja Hrvatske. Kakvu državu imamo, a kakvu državu trebamo?“

Uloga države:
– učinkovita vladavina
– makroekonomska stabilnost
– kvalitetna infrastruktura
– kvalitetno obrazovanje
– kvalitetna zdravstvena skrb

Problemi javne potrošnje:
– nije nužno veličina države ključna (udio javne potrošnje u BDP-u), već i efikasnost države
– problem širenja izborne baze i jačanja interesnih skupina koje potražuju novac iz proračuna
– mnoge privatne firme u Hrvatskoj očekuju državne subvencije
– narod ima vlast kakvu zaslužuje, odnosno kakvu bira (demokracija)
– manjinske vlade (zadovoljavanje koalicijskih interesa)
– iskrivljen sustav društvenih vrijednosti – poduzetništvo izjednačeno s kriminalom
– većina birača tijela podržava snažniju ulogu države
– averzija prema preuzimanju rizika i individualne odgovornosti
– uz istu razinu investicija u kapitalnu infrastrukturu Hrvatska je mogla zauzeti znatno više mjesto na ljestvici kvalitete infrastrukture u Europi
– neefikasnost potrošnje na zdravstvo i školstvo
– prema izdacima za javnu upravu Hrvatska ne odstupa znatno od prosjeka, ali prema efikasnosti pripadamo skupini s najnižom efikasnošću
– “refleks obrane suvereniteta” – iluzija o tome da novonastala država raspolaže mjerama i instrumentima kojima može usmjeravati i korigirati globalizacijske i tržišne procese
– stalno širenje popisa ciljeva koje bi država trebala postizati, bez govora o prioritetima
– nema javne rasprave o troškovima, djelotvornosti i učinkovitosti pojedinih državnih programa
– nema rasprave o oportunitetnim troškovima državnih programa
– svaki zahtjev za smanjenjem uloge države se tumači kao ideološki inspiriran neoliberalni zahtjev
– veliki rizik od pada kreditnog rejtinga ako se ne provede:
 fiskalna konsolidacija (deficit sa 6,5% na 4% do kraja 2012.)
 restrukturiranje javnih poduzeća (privatizacije)
 izmjena radnog zakonodavstva
 povećanje učinkovitosti javne administracije
– uloga javnih medija – promjena sustava društvenih vrijednosti
– isticati važnosti efikasnosti javne uprave kao servisa građana
– provoditi daljnje privatizacije i učinkovito upravljanje državnom imovinom

PITANJA SUDIONIKA I ODGOVORI GOVORNIKA:

1. Kako smanjiti niski omjer zaposlenih i umirovljenika?
– Potrebno je uvoziti radnu snagu, aktivirati prijevremene umirovljenike i ostatak radno aktivnog stanovništva, ukinuti sve prijevremene mirovine i povisiti dob umirovljenja iznad 65 godina starosti. Ove mjere, zajedno s pokretanjem investicijskog ciklusa u privatnom sektoru, povećale bi stopu zaposlenosti.

2. S jedne strane traži se smanjenje broja zaposlenih u javnoj upravi, a s druge strane je potrebno zaposliti dodatne administrativne kapacitete za upravnu suradnju s Europskom unijom i za EU fondove?
– Ove dvije potrebe nisu u suprotnosti. Država treba smanjiti ukupan broj zaposlenih u javnoj upravi, ali ne i zabranjivati nova zapošljavanja, pogotovo kada su u pitanju europski poslovi, gdje je potrebno jačanje administrativnih kapaciteta.

3. Nije li ponašanje Europske unije nepravedno obzirom da se traži pomoć drugih članica Euro zone Grčkoj?
– Pritisci Europske unije su nepravedni jer se fiskalno odgovornije članice moraju pružati pomoć fiskalno neodgovornim članicama, odnosno plaćati cijenu mediteranske rastrošnosti. Stoga svaka zemlja treba preuzeti nacionalnu odgovornost za (ne)uspjehe fiskalne politike.

4. Treba li Europska unija dodatno harmonizirati ekonomske politike?
– Ovisi o tome što će harmonizacija predstavljati u praksi. Porezna harmonizacija je loša, kao i prijedlog za uvođenje euro obveznica, ali stroža pravila za fiskalnu nedisciplinu bi bila korisna, uz adekvatne sankcije za fiskalne politike bez perspektive sniženja udjela javnog duga i deficita u BDP-u.

5. Da li je model fleksigurnosti na tržištu rada adekvatan?
– Provedba politika fleksigurnosti ovisi o pojedinoj državi. Dok je u svim državama povećanje fleksibilnosti tržišta rada nužno kroz izmjene radnog zakonodavstva i kolektivnih ugovora, nije za sve države preporučljivo povećavati naknade nezaposlenima. Dok je u sjevernoeuropskim kulturama relativno mala vjerojatnost da će naknada nezaposlenim osobama predstavljati supstituciju za aktivno traženje posla, u mediteranskim zemljama i Francuskoj to može biti veliki rizik koji rezultira višom nezaposlenošću, odnosno življenjem na račun države blagostanja, obzirom na nedostatak radne etike u južnoeuropskim kulturama.

6. Da li je cijena rada previsoka u Hrvatskoj?
– Odgovor na pitanje ovisi o usporedbama. Ukoliko se prosječna hrvatska bruto plaća usporedi s ostalim tranzicijskim zemljama, uzimajući u obzir ekonomski standard i produktivnost radnika, sve tranzicijske zemlje imaju niže bruto plaće od Hrvatske u apsolutnim iznosima (osim Slovenije).

7. Jesu li opravdani prosvjedi protiv neoliberalnog kapitalizma?
– Prosvjeduje se protiv sustava koji na hrvatskim prostorima nikada nije postojao. Slobodno tržišni kapitalizam se zbog populizma i neznanja brka s koruptivnim i korporativnim oblicima kapitalizma. Zato je važno obrazovanje kako bi se učile činjenice o liberalizmu i kapitalizmu, umjesto popularnih mitova.

8. Kako mijenjati mentalitet društva u smjeru smanjenja očekivanja uloge države koja bi pružala socijalnu sigurnosti, odnosno povećanja individualne odgovornosti i razvoja poduzetničkog duha?
– To je zadatak obrazovnog sustava, nevladinih organizacija, medija i ostalih aktera koji bi trebali organizirati masovne kampanje.

9. Koji su razlozi švedskog uspjeha?
– Švedski uspjeh je posljedica kulture protestantske radne etike, odnosno odgoja odgovornih pojedinaca, a ne ovisnosti u državi blagostanja koja se mogla razviti i održati samo zbog snažne ekonomije. Socijalna država nije održiva u slabim ekonomskim uvjetima, pogotovo u društvu gdje bi ovisnost o socijalnoj pomoći bila zamjena za rad. Ipak, i Švedska smanjuje svoju državu blagostanja, premda je i dalje jedna od najkonkurentnijih zemalja svijeta.

Objavio: CEA | 06/10/2011

PRIVATIZACIJSKE NEDOUMICE

Kako i gdje započeti institucionalne reforme u Hrvatskoj? Što reforme zapravo znače kada se udaljimo od općenitih političkih obećanja o njihovom provođenju i rezultatima? Privatizacijski procesi sigurno pripadaju kategoriji nužnih institucionalnih reformi čija svrha je povećanje efikasnosti menadžmenta, investicija i konkurentnosti. Ipak, kako će političari tu nužnost objasniti većini biračkog tijela koje se protivi daljnjoj „rasprodaji obiteljskog srebra i narodnog blaga“, pogotovo kada smo već „sve prodali strancima“?

Čini se kako strahovi od privatizacijskih procesa nikada nisu bili veći u Hrvatskoj, premda su prošla već dva desetljeća tranzicije, nakon sloma socijalističkog sustava. Dominantno javno mišljenje o nužnosti državnog upravljanja poduzećima i protivljenju bilo kojem obliku privatizacije, pogotovo kada je u pitanju strani vlasnik, idealno se uklapa u obrazac socijalističkog načina razmišljanja.

Taj stav dodatno je ohrabren činjenicom da su se neki privatizacijski procesi u Hrvatskoj provodili protuzakonito ili je bilo određenih manjih nepravilnosti. Začuđujuće je kako ta činjenica vodi prema zaključku kojime se privatizacija izjednačava s kriminalom. Kao da kriminal ne može postojati i u okviru državnog upravljanja poduzećima. Isto tako bi bilo pogrešno izjednačiti državno upravljanje poduzećima s kriminalom.

Drugim riječima, nužna pretpostavka svake funkcionalne države i cijelog društva je vladavina prava. Koliko god to neuvjerljivo zvučalo protivnicima kapitalizma, jedno je sigurno – nema kapitalizma bez vladavine prava. Ako želimo biti precizniji, nema slobodno tržišnog (liberalnog) kapitalizma bez vladavine prava. Sve ostalo može se nazvati samo pravim imenom – „koruptivni kapitalizam“ i sličnim nazivima. Svaki liberal će se odlučno složiti s činjenicom kako simptomi takvog kapitalizma postoje, a pogotovo u Hrvatskoj gdje se vladavina prava razvija više kao nužni uvjet pristupanja Europskoj uniji, nego kao odraz društvenog mentaliteta koji cijeni poštivanje zakona. Dakako, svaki liberal će biti spreman argumentirano braniti slobodno tržišni kapitalizam, što uključuje i privatizacije.

Sama činjenica da bi vlasnik nekog državnog (hrvatskog) poduzeća mogao postati stranac, dovoljno je snažan motiv za izražavanje straha. Ovakav stav ne može se drugačije nazvati nego „ekonomskom ksenofobijom“. Uostalom, kako kritičari privatizacija zamišljanju nacionalnu ekonomiju? Kao zatvoreno i samodostatno tržište na kojem će država štititi domaće proizvođače i poduzeća u svojem vlasništvu u odnosu na konkurenciju izvana. Unatoč činjenici da protekcionizam vodi prema višim cijenama usluga i roba, što izravno snižava dohodovni standard potrošača. I unatoč činjenici da protekcionizam ograničava tehnološke inovacije koje su u velikoj mjeri rezultati stranih direktnih investicija.

Također, protekcionizam štiti postojeća radna mjesta u državnim poduzećima, što odgovara interesima moćnih sindikata. Ipak, može li ekonomija normalno funkcionirati uz uvjerenje kako se sva radna mjesta trebaju čuvati, neovisno o njihovoj efikasnosti? Nije li upravo rigidno tržište rada jedan od uzroka nedostatka konkurentnosti, dodatno začinjen odsutnošću restrukturiranja i privatizacija?

I dok se kritičari neoliberalizma pozivaju na primjer socijalnih država koje navodno štite svoje resurse i strateške interese, navodeći primjer Švedske, Austrije ili neke druge zemlje, potrebno je pozvati se upravo na primjere tih zemalja kada su u pitanju privatizacije. I Švedska i Austrija privatizirale su gotovo sva poduzeća. S druge strane, u Hrvatskoj postoje stotine poduzeća u kojima javni sektor ima barem manjinski, ako ne i većinski vlasnički udio. A mnogo je i onih koja su u cijelosti u javnom vlasništvu.

I dok javnost može tješiti pomisao kako je dobro što njima upravlja javni sektor, svatko razuman bi se trebao ozbiljno zabrinuti o troškovima financiranja takvih poduzeća. Prvo, velika većina njih ovisi o državnim subvencijama bez kojih bi propala. Drugo, velika većina takvih poduzeća su monopoli koji izravno narušavaju slobodu tržišnog natjecanja, odnosno konkurenciju više ponuđača usluga i roba. Monopoli dižu cijene iznad njihove konkurentske razine, a visoke monopolističke cijene se uvijek relativna kategorija kada se ne mogu uspoređivati s domaćom konkurencijom obzirom da ona ne postoji.

Tako porezni obveznici, koji su ujedno i potrošači, plaćaju dvostruku cijenu. Plaćaju višak poreza i/ili pak zaduživanja kako bi se iz proračuna isplatile subvencije javnim poduzećima. Obzirom da subvencije često ne pokrivaju sve troškove neefikasnosti takvih poduzeća, potrošači moraju plaćati i visoke cijene, odnosno više nego u slučaju postojanja konkurencije. Drugim riječima, višak radnih mjesta u javnim poduzećima i ostale organizacijske neefikasnosti uzrokovane odsutnošću restrukturiranja i privatizacije, ima svoju cijenu koju plaćaju porezni obveznici kao kolektivni vlasnici tih poduzeća, kao i sami potrošači.

Privatizacije su važan segment kada su u pitanju institucionalne reforme. Država koja želi povećavati konkurentnost treba uzeti u obzir nužnost provođenja privatizacijskih procesa u što većoj mjeri. Javni sektor treba imati ograničene funkcije i potrošnju iz proračuna, kako porezno opterećenje ne bi bilo visoko i kako se za javne troškove ne bi trebalo zaduživati. Javni sektor nije dobar poduzetnik, stoga tu ulogu treba prepustiti privatnoj inicijativi i slobodnoj konkurenciji od koje će korist imati potrošači i cijela ekonomija. To će ujedno pomoći javnoj upravi da se ograniči na svoje nužne funkcije osiguravanja adekvatnog okvira za slobodno tržište, na kojem nema mjesta ekonomskom protekcionizmu i strahu od privatizacije.

INTRODUCTION
The purpose of this article is to analyse the Global Competitiveness Report 2011 – 2012, with a particular emphasize on Croatian case. This policy analysis also gives free market policy proposals necessary to increase Croatian competitiveness. Competitiveness can be defined as a favourable set of policies for increasing productivity which means higher profitability of invested capital and higher income prosperity.

RANKINGS
The top ten countries in terms of competitiveness include Switzerland, Singapore, Sweden, Finland, United States, Germany, Netherlands, Denmark, Japan and United Kingdom. They are followed by Hong Kong, Canada, Taiwan, Qatar, Belgium, Norway, Saudi Arabia, France, Austria, Australia, Malaysia, Israel, Luxembourg, South Korea, New Zealand, China, United Arab Emirates, Brunei Darussalam, Ireland and Iceland at the 30th place. Among post-communist countries, Estonia is the most competitive (ranked 33rd), followed by Czech Republic (ranked 38th), Poland and Lithuania. Croatia is ranked 76th.

CROATIAN PERSPECTIVE
According to precise methodology which calculates the average index of various indicators in twelve pillars of competitiveness, Croatian perspective is the following:

1. INSTITUTIONS
Institutional indicators are very low in all areas, which include public trust of politicians, corruption and organised crime, favouritism and lack of transparency in decision making process, property rights protection, inefficient and politically dependent judiciary, wasteful budgetary spending, regulative burden on business freedom, investor protection, business ethics, corporate management, auditing and reporting standards and protection of minority shareholders’ interests. The only satisfying indicator in this pillar is related to low business costs of terrorism, crime and violence.

In order to improve its institutional framework, the following policies are needed:
 fighting corruption and organised crime
 increasing transparency of government and public administration
 improving property rights protection
 developing the independent and efficient judiciary
 reducing the budgetary spending
 removing or simplifying administrative procedures and regulations in order to improve business freedom and investment climate
 protecting investors from various risks related to public administration inefficiencies, especially at the local and regional level
 private firms should invest much more efforts to improve business ethics

2. INFRASTRUCTURE
In terms of transport sector, Croatia has a relatively developed and efficient roads and railroads infrastructure, while weak port and airport infrastructure. The most competitive advantage is the telecommunications sector with very broad usage of fixed and mobile phones network. The quality of overall infrastructure is high in Croatia which has been a policy result of public investments in railways and privatisation of telecommunications sector.

In order to improve competitiveness of infrastructure, Croatian needs to:
 attract private investments in ports and airports

3. MACROECONOMIC ENVIRONMENT
Macroeconomic environment is relatively stable in Croatia. The biggest competitive advantage is low annual inflation rate. Problematic areas include high ratio of budgetary deficit and public debt in GDP, low credit rating and gross national savings. Competitive advantage in terms of low annual inflation is a result of monetarist policy, based on stable currency and price stability approach.

In order to improve its macroeconomic stability, Croatian needs to:
 implement radical cuts in budgetary spending in order to reduce the public debt’s ratio in GDP and reach the disciplined and balanced budget

4. HEALH AND PRIMARY EDUCATION
Croatia has competitive advantages due to low health risks of malaria and HIV/AIDS, as well as relatively low infant mortality and relatively high life expectancy. Primary education is a moderate disadvantage.

In this area, Croatia needs to:
 improve the quality of primary education curriculum and increase the enrolment rate

5. HIGHER EDUCATION AND TRAINING
Croatia has a weakly trained work force, with low quality of educational system and management schools in particular and low availability of research and training services. Internet access in schools is a moderate disadvantage, as well as secondary and tertiary education enrolment rates. The only competitive advantages are mathematics and science education.

In order to increase labour skills’ competitiveness, Croatia needs:
 comprehensive educational reform focused on flexible skills based curriculum
 increasing the enrolment rates
 further development of private schools
 internet access available in all schools

6. GOODS MARKET EFFICIENCY
The main competitive disadvantages in this are very expensive agricultural policy, the extent of taxation and overregulated business environment. Moreover, competitive disadvantages in this area include weak local competition, monopolies, low prevalence of foreign ownership, low buyer sophistication and customer orientation, complex customs procedures and low ratio of imports in GDP. Meanwhile, competitive advantages are short and short business registration period, relatively low profit taxation and trade tariffs.

In order to improve goods market efficiency, Croatia should:
 reduce costs of agricultural policies by abolishing all agricultural subsidies
 reduce the extent of taxation, primarily the standard VAT rate and excises
 deregulate business environment in order to develop a favourable investment climate
 deregulate customs procedures
 continue protecting free market competition against monopolies and cartels
 implement privatisations in all companies where the public sector has ownership ratios, which would also contribute private investment and increased prevalence of foreign ownership in Croatian companies, including the ratio of exports in GDP

7. LABOUR MARKET EFFICIENCY
Croatia has a fully uncompetitive labour market due to low level of labour-employer relations, rigid employment regulations, including rigid firing and hiring procedures, high redundancy costs and high wage cost inflexible with workers’ productivity. Moreover, the “brain drain” level in very high.

Croatia needs a comprehensive labour market reform which should focus on:
 increasing labour market flexibility by easy rule on firing and hiring workers
 reducing redundancy costs
 reducing wage costs by adopting the wages to worker’s productivity
 reducing wage costs by abolishing social security contributions and introducing a flat tax rate on wage income
 preventing the “brain drain” by creating a free and competitive environment in order to offer good reasons for staying in Croatia

8. FINANCIAL MARKETS AND DEVELOPMENT
The biggest competitive disadvantages in this are low venture capital availability, low affordability of financial services and uneasy access to loans.

In order to improve financial competitiveness, particular policies should contribute:
 easier access to loans for entrepreneurial activities and investments

9. TECHNOLOGICAL READINESS
Croatian rankings in this are relatively competitive in relation to broadband internet subscriptions and ratio of internet users in population, as well as the availability of latest technologies. The competitive disadvantages are low level of technological transfer in relation to FDI and low technology absorption in firms.

In order to increase technological competitiveness, policies directed towards improving investment climate should contribute:
 increased FDI inflow which will bring new technologies to domestic firms

10. MARKET SIZE
Croatia has a relatively small domestic and foreign market.

In order to increase its foreign markets, Croatia needs to:
 develop a comprehensive system of economic diplomacy
 continue successful trade integration to the European internal market, including the trade liberalisation with EU/EEA countries and following WTO rules

11. BUSINESS SOPHISTICATION
In terms of business sophistication, the main problems are low number and quality of local suppliers, low production process sophistication and cluster development.

The main focus in this area must be:
 cluster development
 improving production processes in industries by more FDI inflow

12. INNOVATION
In terms of innovation, the biggest disadvantages are related to government procurement of advanced technological products, low availability of scientists and engineers, low level of university-industry collaboration in research and development and low private investments in R&D. The only relative advantage in this area is the quality of scientific research institutions.

In order to improve its competitive advantages in terms of innovation, Croatia needs to:
 develop close ties between universities and industries in research and development
 provide incentives for private investment in R&D
 have more engineers on the market

CONCLUSIONS
The outline of these twelve competitiveness indicators represents a clear picture of Croatian competitive (dis)advantages. All the problems regarding Croatian competitiveness mentioned in this policy analysis have been known to Croatian experts, policy makers and public for a long time ago. This annual competitiveness report only confirms what the main policy challenges for Croatia are. Therefore, this annual report should be taken into account very seriously by those who have been given the responsibility for making decisions. It is very important to emphasize that mentioned indicators of competitiveness can only be improved by implementation of free market policies.

REFERENCE
World Economic Forum (2011): The Global Competitiveness Report 2011 – 2012
http://www3.weforum.org/docs/WEF_GCR_Report_2011-12.pdf

NEOLIBERALIZAM I FINANCIJSKA KRIZA
Vjerojatno nema te riječi u Hrvatskoj, pa i na cijelom svijetu, koja je toliko omražena među masama, uglavnom među socijalistima i populistima, kao pojam „neoliberalizam“. Kritičari neoliberalizma dodatno su dobili poticaj za još snažnije kritike neoliberalnog kapitalizma kada je započela velika financijska kriza u Sjedinjenim Američkim Državama, ne znajući da je doprinos krizi uzrokovan upravo štetnim državnim intervencijama, a ne njihovim izostankom. Kritičari neoliberalizma će reći kako je upravo kriza izazvana neoliberalizmom pokazala da slobodno tržišne politike nisu dovoljne, već su potrebne razne državne intervencije i regulacije u ekonomiji. Čak i ako se uzme obzir činjenica da je problem nastao na američkom financijskom tržištu, postavlja se pitanje što je uzrokovalo kolaps financijskih institucija? Nedostatak regulacije ili nedostatak vrlina određenih aktera u tom velikom kapitalističkom sustavu? Čak i ako je prvo točno, to eventualno može biti argument za bolju regulaciju financijskog sektora, ali ne i cijele kapitalističke ekonomije, koja uključuje i realni sektor. Socijalisti i populisti će uzroke ekonomskih problema pronalaziti upravo u nedostatku regulacija i državne intervencije. Shodno tome, lako će okriviti cijeli kapitalistički sustav, kako bi opravdali svoje, premda one skupo koštaju porezne obveznike, shodno iskustvu.

S druge strane, neoliberali će te iste probleme mnogo dublje analizirati. Postavlja se nekoliko važnih pitanja. Prvo, može li se evidentnu ljudsku pohlepu i nedostatak vrlina u poslovanju spriječiti snažnijom regulacijom? Drugo, može li se cijeli kapitalistički sustav okriviti zbog neodgovornog ponašanja određenih aktera na dijelu financijskog tržišta? Treće, nije li financijska kriza uzrokovana i lošim intervencijama američkih Federalnih rezervi u kontekstu tržišta nekretnina? Četvrto, je li odgovorno davati pojednostavljene populističke odgovore vezane uz odnos neoliberalizma i ekonomske krize?

Evo odgovora. Prvo, neoliberali smatraju da država ne može regulirati nedostatak vrlina, već je to stvar individualne odgovornosti svakog aktera na slobodnom tržištu, a vrline se trebaju vezati uz svaku slobodu kako bi se postigla odgovornost. Drugo, kapitalistički sustav je previše složen mehanizam, kako bi se mogao tako pojednostavljeno u cijelosti okriviti za financijsku krizu uzrokovanu evidentnim nedostatkom vrlina. Treće, financijska kriza je posljedica i loših državnih intervencija, što može biti prilog u korist liberalnog kapitalizma, odnosno na štetu socijalističke doktrine državnog intervencionizma. Četvrto, neoliberalizam je vrlo široka doktrina i ne može se tumačiti kroz pojednostavljene masovne predodžbe koje služe za populističke svrhe, obzirom da se neoliberalizam odnosi prije svega na smanjivanje uplitanja države kako bi privatni sektor bio što slobodniji za investicije i nova zapošljavanja, odnosno ekonomski rast. Drugim riječima, srž neoliberalizma je u zagovaranju nižih poreza, privatizacijskih procesa, smanjenja birokracije, deregulacije ekonomskih odnosa, većeg tržišnog natjecanja i održavanja stabilnosti cijena.

INTERVENCIONISTIČKA POLITIKA KAO IZVOR DUŽNIČKE KRIZE
Kada je Barack Obama postao novi američki predsjednik, a demokrati su dobili većinu u Kongresu, bilo je jasno kako će Amerika napraviti politički zaokret. Očekivanja su bila velika obzirom na recesiju. Veliko predizborno obećanje demokrata, univerzalno zdravstveno osiguranje, postalo je američkom stvarnošću, unatoč upozorenjima da će takav glomazan federalni program dodatno opteretiti američke porezne obveznike i povećati javni dug. Ubrzo su porasli i ostali federalni rashodi za razne socijalne programe, kako bi demokrati ipak opravdali temeljni razlog dobivene podrške svojih birača. Obamima administracija dobila odobrenje Kongresa i za veliki stimulativni paket poticanja ekonomije. U međuvremenu, troškovi obrambene politike, temeljeni prije svega na ratovima, dodatno su porasli jer Amerikanci planiraju tek postupno povlačiti vojnike iz Iraka i Afganistana. Sve navedeno, a i mnogi drugi programi trošenja američkog federalnog proračuna, uzrok su rastućih proračunskih deficita, odnosno javnog duga Amerike. Podaci jasno govore kako je za taj gorući problem najzaslužniji upravo predsjednik Obama, čak više od svojeg prethodnika Busha, koji je svojim ratnim politikama, ali i velikim stimulansima ekonomije, započeo ovu strašnu priču o američkoj dužničkoj krizi. Sve te državne intervencije napumpale su rashodovnu stranu američkog federalnog proračuna, bez pokrića od prihoda. To je bio američki odgovor na posljedice krize navodno uzrokovane neoliberalnim kapitalizmom. Posljedice takve nerazumne politike danas ne plaća samo Amerika, već i cijeli svijet, koji u općoj panici uzrokovanoj neizvjesnošću ovog dužničkog labirinta iz Washingtona, srlja u još jednu veliku recesiju.

Nedavno je američki Kongres, želeći pod svaku cijenu spriječiti bankrot najveće svjetske ekonomije, postigao tek kompromisno rješenje. Dogovoreno je kako će se podići ograničenje zaduživanja, uz obvezu rezanja javne potrošnje za otprilike isti iznos. Svim američkim političarima je bilo jasno kako bi bankrotom Amerika izgubila sposobnost plaćanja obveza prema proračunskih korisnicima, ali i kreditni rejting.

Dakle, tim kompromisnim dogovorom bankrot je izbjegnut. Realisti bi rekli, barem zasad. Ipak, svatko racionalan može lako shvatiti kako problem nije riješen, već samo odgođen. Naime, ako je jasno da je američka javna potrošnja previsoka i da su rastući proračunski deficiti, koji kumulativno stvaraju i rastući javni duh, fiskalno neodrživi, zašto Obamina administracija i demokrati ne žele drastične proračunske rezove? Upravo suprotno, demokrati žele tek umjerene rezove na rashodovnoj strani proračuna, uz istovremeno povećanje prihoda. Drugim riječima, demokrati žele povećanje poreza. Koliko je to racionalno rješenje, već dovoljno govori neizvjesnost koja vlada u američkom privatnom sektoru zbog prethodnih povećanja poreza. Naime, mnogi američki poslodavci osjećaju rizik od novih zapošljavanja. Porezi rastu, a raste i deficit, koji će poslovni sektor trebati platiti u budućnosti. Takva neodgovorna fiskalna politika predstavlja rizik za poslovni sektor koji već danas, a još više u budućnosti, mora otplaćivati cijenu te fiskalne neodgovornosti političara iz Washingtona.

Upravo zato, stopa nezaposlenosti se ne smanjuje ispod 9%, a rast bruto domaćeg proizvoda ipak nije dovoljno snažan kako bi dao signal o oporavku najveće svjetske ekonomije. Sva ta neizvjesnost, unatoč trenutno izbjegnutom bankrotu, dovela je do sniženja američkog kreditnog rejtinga sa AAA na AA+. Usporedno gledajući, novi krediti rejting je opet odličan, ali više nije najbolji. Ipak, sasvim je dovoljan za izazivanje potresa na svjetskim financijskim tržištima jer, premda nije loš, pokazuje na negativne tendencije u američkoj ekonomiji uzrokovane ovom fiskalnom i dužničkom krizom.

Amerika je dugo vremena bila najmoćnija ekonomija na svijetu i to će i dalje ostati. Unatoč padu ekonomske slobode Amerika je i dalje najkonkurentnija ekonomija svijeta. Kreditni rejting je i dalje visok, premda ne najbolji. BDP ipak raste, premda ne dovoljno za uvjerljiv oporavak. Stopa nezaposlenosti ne pada ispod 9%, što je šok za Amerikance, premda je takva stopa sasvim normalna za mnoge zapadnoeuropske zemlje i neovisno o krizi. Američki javni dug raste, ali mnoge članice Eurozone imaju još veće probleme sa svojim javnim dugovima. Amerikanci su i dalje među vodećima u produktivnosti rada i broju radnih sati, što ih čini najbogatijom nacijom na svijetu. I tako dalje.

Dakle, američki problemi rastu, ali rastu i europski. Kina sve više isplivava kao snažan konkurent zapadnim ekonomijama. Zašto? U Kini je prije svega isplativo poslovati. Cijena proizvodnje je niska, što uključuje i daleko jeftiniju radnu snagu u odnosu na Ameriku i Europu. Kina gotovo da i nema državu blagostanja, pa porezni obveznici ne trebaju strahovati zbog rastućih troškova socijalne države. Postoje i drugi razlozi snažnog kineskog rasta utemeljenog na investicijama i izvozu.

Amerika i Europa su daleko od kineske stvarnosti. Prednost Amerike i zapadne Europe je i dalje viši standard stanovništva. Ipak, za dio tog visokog standarda Amerikanci i Europljani su se zaduživali u velikoj mjeri. Dug sam po sebi nije toliki problem kada je umjeren, uz izvjesnost otplate i sniženja. A stvarnost je baš suprotna. Izvjesna je samo činjenica kako će zaduženja javnih sektora, ali i stanovnika u Europi i Americi nastaviti rasti, pod uvjetom da Zapad nastavi sa sadašnjim načinom života. Shodno tome, dužnička kriza nije neka nova stvarnost u koju je cijeli svijet ušao, pa je odjednom započeo paničariti, što se vidjelo na burzama. To je kriza koja je dugoročno stvarana našom pohlepom i rastrošnošću. I s time bi se svatko složio.

NAČELA NEOLIBERALIZMA
Ipak, temeljno pitanje je vezano uz uzroke ove dužničko-financijske krize? Mnogi kritičari ću već poslali svoje poruke, želeći senzibilizirati mase. Njihov populizam zagovara ekonomske promjene jer smatraju kako je postojeći neoliberalni kapitalizam uzrokovao krizu jer je sustav utemeljen na „konzumerizmu“. Da li je to točno, treba racionalno sagledati stvarnost i to kroz politološke činjenice, kako bismo bili sigurni jesmo li intelektualno sposobni odgovorno koristiti pojmove kada govorimo o određenim problemima.

Neoliberalizam predstavlja niz ekonomskih politika kojima se želi vratiti na klasično liberalna načela u odnosima države i ekonomije. Jedno od ključnih načela neoliberalizma je upravo fiskalna disciplina, odnosno štedljivost države. Dakle, sukladno mišljenju neoliberala, javni sektor se treba smanjivati na minimalne funkcije države i potrebno je sprječavati svaki rast javne potrošnje. Zašto? Svaka javna potrošnja znači i veće poreze, a onaj dio novca koji se u proračunu ne sakupi putem oporezivanja, svake godine odlazi u deficit, a oni se kumuliraju i javni dug.

Svatko racionalan bi rekao da je javni dug loš jer država ne treba trošiti novac iznad svojih prihodovnih mogućnosti. Isto vrijedi i za stanovništvo. Ipak, činjenice su sasvim suprotne od tog sasvim racionalnog stava koji je vrlo važan za sagledavanje same srži klasičnog liberalizma, popularno nazvanog „neoliberalizmom.“ Kada bi Europljani i Amerikanci živjeli sukladno neoliberalnim načelima, imali bi vlade čije fiskalne politike bi se temeljile na niskim zaduženjima, porezima i uravnoteženim proračunima.

Ipak, rastuće potrebe uglavnom lijevih političara za ostvarivanjem svojih socijalističkim ideala dovele su do inflacije raznih programa države blagostanja te državnih intervencija, regulacija i potpora ekonomiji, kao i raznih drugih oblika javne potrošnje. Sve te proračunske obveze financiraju se konstantnim rastom prisilnih potraživanja (poreza) od onih koji bi trebali dio novca stvorenog svojim radom dati državi. A kako i socijalisti znaju da porezi mogu biti loši za ekonomiju jer smanjuju raspoloživi novac za investicije i zapošljavanje, a time i ekonomski rast, onda stavljaju povjerenje u svoje najmoćnije političko oružje – deficit. Dakle, porezi ne smiju previše rasti, ali javni sektor može trošiti koliko god je potrebno. A potrebe rastu kako raste i osjećaj ovisnosti u državi kao moćnom mehanizmu koji bi trebao rješavati sve socijalne i ekonomske probleme.

Naime, socijalistima je bitna socijalna odgovornost države, ali netko to treba platiti. Zagovornici neoklasične (neoliberalne) ekonomske doktrine, zastupljeni u strankama klasično liberalne i liberalno konzervativne orijentacije, smatraju upravo suprotno – država treba oporezivati i trošiti što manje. Drugim riječima, važna je individualna sloboda, a time i što veća odgovornost pojedinaca za ekonomski rast, dok se siromašnima treba pomagati putem karitativnih aktivnosti nevladinih organizacija. Također, neoliberali smatraju da bi država trebala biti toliko socijalno odgovorna kako bi što manje oporezivala i trošila povjereni javni novac poreznih obveznika te kako bi prestala teret otplate dugova prebacivati za porezne obveznike u budućnosti. A upravo je država blagostanja stavila snažan teret na leđa sadašnje mlade generacije, koja će trebati plaćati visoke poreze kojima će se otplaćivati sadašnja rastrošnost njihovih država.

STRUKTURNI PROBLEMI HRVATSKE
Ipak, postoji jedna velika razlika. Premda se američki, britanski, njemački i francuski udio javnog duga u BDP-u mogu brojčano otprilike ravnomjerno uspoređivati s hrvatskim javnim dugom, Hrvatska ipak nema snažnu ekonomiju koja bi mogla izdržati takav teret dužničke krize. Također, Hrvatska se u velikoj mjeri zadužuje isključivo za tekuću proračunsku potrošnju, a ne za razvojne javne investicije koje bi mogle omogućiti povrat uloženog novca (izuzetak od tog slučaja su autoceste). Hrvatska ima niz strukturnih problema koji postoje već dulje vrijeme, neovisno vanjskim ekonomskim krizama, a posljedica su krajnje neproduktivnosti i neefikasnosti cijelog javnog sektora te mentaliteta balkanskog društva koje je još vrlo zaostalo u odnosu na razvijena građanska društva. Društvo znanja, gdje se nove ideje slobodno i brzo stvaraju, mnogo će lakše prevladati krizu u odnosu na društvo poput hrvatskog, gdje se kriza često i negira, a svako rješenje predstavlja visoki politički rizik jer je poznato da sniženje javne potrošnje nije popularno. Ipak, što se više taj problem bude odgađao, biti će sve manje vremena i prostora za razmišljanje gdje ne rezati proračun, kako bi se sačuvao skupi „socijalni mir“.

Shodno tome, budućnost Hrvatske mora biti u malom i efikasnom javnom sektoru, s privatnim mirovinskim osiguranjem, a možda i zdravstvom također, te bez državnih potpora koje narušavaju tržišno natjecanje. Hrvatska mora biti država gdje se u mirovinu mora ulaziti tek kada nastupi starost, što je trenutno manjinski slučaj kod umirovljenika. Hrvatska mora biti država bez povlastica jer sve to skupo košta, neovisno o tome koliko su velike zasluge onih kojih su se za tu državu borili kad je to bilo nužno potrebno. Hrvatski poljoprivrednici i ostali ekonomski sektori trebaju poslovati na slobodnom tržištu jer svaki poticaj košta, pogotovo ako je krajnje neproduktivno usmjeren. Katolička crkva se treba financirati prilozima onih koji joj pripadaju, umjesto da svi plaćamo teret lagodnog samostanskog načina života i rastrošnog klera, koji se tako snažno politički odupire tom neoliberalizmu.

Hrvatskoj prethode nužne strukturne liberalizacijske reforme koje će smanjivati neefikasan javni sektor te zamijeniti sadašnji socijalističko etatistički model ekonomije upravo liberalnim modelom. Shodno tome, suprotno masovnim uvjerenjima, Hrvatska se ne može riješiti neoliberalnog modela, obzirom da je hrvatska kriza posljedica upravo suprotnih uzroka – neefikasnih struktura velikog i rastrošnog javnog sektora te opće raširenog nedostatka vladavine prava. Dakle, Hrvatska nikada nije iskusila neoliberalizam, već sve suprotno tome.

AMERIČKI IZAZOV
Kako svijet bio sigurniji i barem spriječio još veće potonuće u dužničku krizu, hitno će biti potrebna bolna odricanja. Demokrati će trebati odustati od svojeg programa univerzalnog zdravstva i ostalih programa socijalne sigurnosti, kao i državnog poticanja ekonomije. Republikanci će trebati odustati prije svega od svoje tradicionalne politike vojnog intervencionizma. Drugim riječima, jedina održiva budućnost Amerike je u smanjenim apetitima federalne vlade u Washingtonu. Obzirom da se i demokrati i republikanci ne mogu usuglasiti oko snažnih rezova i socijalne i nacionalne sigurnosti, već svatko traži rezove u samo jednom segmentu, a povećanje u drugom, sasvim je izvjesno da jedino libertarijanci (klasični liberali) nude fiskalno održiva i odgovorna rješenja koja se sastoje od snažnih rezova potrošnje i dugova. A upravo ti libertarijanci su neoliberali.

EUROPSKI DUGOVI
Slično je i sa europskim zemljama, s naglaskom na članice Euro zone, obzirom da je potrebno osigurati budućnost zajedničke valute. Problem visokog javnog duga u brojnim zemljama može se rješavati samo uz rezanje onih troškova koji su uzrokovali ta zaduženja. Drugim riječima, slijedi razdoblje privatizacija, deregulacija i otpuštanja u javnom sektoru. Održiva budućnost mirovinskih sustava je na slobodnom tržištu, a barem djelomično i zdravstva. Razni programi potpora ekonomiji i socijalnih naknada moraju se barem drastično sniziti, ako ne i potpuno ukinuti. U svakom slučaju, mnogo je posla na tom bolnom putu provedbe neoliberalnih načela kroz javne politike, što bi dugoročno trebalo rezultirati snižavanjem javne potrošnje, javnog duga i poreza.

NEOLIBERALNI POTICAJ
Za sve to potrebno je oživjeti naše klasične vrijednosti individualne slobode i odgovornost svakog čovjeka, dok se uloga države treba svoditi na klasične funkcije zaštite sigurnosti poretka i tih individualnih sloboda te osiguranja temeljnih zakonskih uvjeta za slobodnu trgovinu uslugama i robama te slobodan protok rada i kapitala.

Europska unija će se više trebati osloniti na snagu slobode koju nudi unutarnje tržište te na daljnju liberalizaciju trgovine. Visoki rashodi Zajedničke poljoprivredne politike, regionalne politike i same briselske administracije, koji čine većinu proračuna Europske unije, trebat će se rezati, pa će države članice Europske unije trebati preuzeti više odgovornosti, a kako će se i europski nacionalni proračuni trebati rezati zbog sniženja javnog duga, više će se prostora za buduća rješenja trebati prepustiti i vratiti snazi slobodnog tržišta. I to je upravo ono što ti neoliberali, navodni uzročnici dužničke krize, zagovaraju.

Razumijevanje klasične ekonomske doktrine, odnosno klasičnog liberalizma, može pomoći svakom pojedincu u stjecanju dobrih vrlina, kao što su radna etika i produktivnost, skromnost i štedljivost, umjerena potrošnja te individualna sloboda i odgovornost. Samo tako možemo početi rješavati stvarne uzroke dužničke i strukturne krize, umjesto da se pod utjecajem populizma nastavimo zavaravati kako je neoliberalizam kriv na dužničku krizu i posljedično tome, novu recesiju.

NJEMAČKO PORIJEKLO NEOLIBERALIZMA
Na kraju je potrebno objasniti porijeklo i srž pojma neoliberalizam. Ono nije američko, suprotno mišljenju svih oni koji bi olako htjeli upravo u neoliberalizmu pronaći polazišnu točku za kritiziranje neoliberalnog kapitalizma, pritom se pozivajući na uzoritost njemačkog modela ekonomskog razvoja.

Baš suprotno brojnim predrasudama i stereotipima o njegovom karakteru, neoliberalizam je doktrinarni pravac u ekonomiji koji je idejno nastao 1930-tih godina u Njemačkoj. Pojam neoliberalizam je prvi put 1932. godine upotrijebio njemački sociolog i ekonomist Alexander Rüstow. Taj „novi liberalizam“ temeljio se na snažnoj državi, ali ne u smislu snažnih intervencija i regulacija koje bi narušavale slobodno tržište. Baš suprotno, Rüstow je smatrao kako je snažna država stvara poredak koji će postaviti minimalan zakonski okvir za slobodno tržište i zaštitu privatnog vlasništva, na kojem se subvencije dopuštene samo u vrlo ograničenom iznosu i trajanju, suprotno mišljenju socijalista.

Promatrajući posljedice nastale Hitlerovim nacionalsocijalističkim politikama u međuratnoj njemačkoj ekonomiji, karakterizirane snažnim državnim intervencijama, subvencijama i regulacijama te zatiranjem građanskih i ekonomskih sloboda, skupina njemačkih ekonomista okupljenih u tzv. Freiburškoj školi ponudila je Nijemcima drugačija rješenja u okviru neoliberalne doktrine. Naime, u akademskom časopisu „Ordo“ Hero Moeller je 1950. godine prvi put spomenuo pojam „ordoliberalizam“. Četiri godine ranije, Alfred Müller-Armack, voditelj ekonomske politike pri njemačkom ministarstvu ekonomije, zagovarajući neoliberalizam u svojoj knjizi, stvorio je pojam „socijalno tržišna ekonomija“. Iz navedenog je sasvim jasno je neoliberalizam zapravo doktrina njemačkih ordoliberalnih mislilaca, na kojoj je utemeljeno poslijeratno njemačko „ekonomsko čudo“, odnosno socijalno tržišni model ekonomije, ali i cijela europska ekonomska integracija.

Ordoliberalizam, odnosno „novi liberalizam“ (neoliberalizam), odnosio se na nužnost stvaranja poretka koji će jamčiti konkurenciju na slobodnom tržištu, obzirom da se samo putem privatnog sektora može postići efikasnost ekonomskih resursa. Njemački ordoliberalni ekonomisti bili su uvjereni kako je dužnost poretka, odnosno države, postaviti zakonski okvir za ekonomske slobode temeljene na privatnom vlasništvu, sigurnosti ugovora, plaćanja obveza, slobodnom pristupu tržištu, monetarnoj stabilnosti i uravnoteženom državnom proračunu. I danas su to temeljne vrijednosti neoliberalizma.

Takav neoliberalni koncept snažno se protivio nacionalsocijalističkim politikama 1930-tih godina i općenito etatističkoj ideologiji snažne države koja će intervenirati i regulirati kako bi rješavala socijalne i ekonomske probleme. A upravo su nacisti započeli ekspanzivne politike javnih radova i javnih investicija, kako bi se poticalo zapošljavanje i nezaposlenost je snižena. Ipak, takve politike pokazale su se neodrživima jednako kao i njima slične politike koje je zagovarao ekonomist John Maynard Keynes, koji će postati uzor mnogim socijalistima.

Njemački ordoliberalizam zaživio je tek u poslijeratnom razdoblju kada je model socijalno tržišne ekonomije predstavljao motor obnove i „ekonomskog čuda“ ne samo Njemačke, nego i smjer razvoja europske ekonomske integracije. Ovaj socijalni aspekt njemačkog socijalno tržišnog ekonomskog modela nije bio socijalistički, u smislu povećanja javne potrošnje za razne državnih intervencije i regulacije te državu blagostanja. Baš suprotno, za njemačke liberale socijalna politika se sastojala od uklanjanja svih prepreka slobodnom tržišnom natjecanju i monetarnoj stabilnosti cijena. Znali su da samo cijene formirane na slobodnom tržištu mogu imati tendenciju sniženja i da samo stabilan tečaj jamči i stabilne cijene. Razni oblici monopola, kartela i devalvacija nacionalne valute, motivirani protekcionizmom i poticanjem domaće proizvodnje i izvoza, nisu našli uporište u prvobitnom njemačkom razvojnom konceptu. Kasnije je Njemačka otišla s tog puta u državu blagostanja.

Također, njemački ordoliberali nisu krivili liberalizam i kapitalizam za ekonomske probleme, kao što je to bio slučaj nakon Velike ekonomske krize 1929. godine, kada su i socijalisti i nacisti/fašisti uzrok krize vidjeli upravo u liberalnom kapitalizmu. Neoliberali su ekonomske probleme gledali upravo u nedostatku ekonomske slobode ili pak neodgovornom ponašanju uzrokovanom nedostatkom vrlina određenih aktera unutar slobodnog tržišta. Dok bi socijalisti smatrali da je kriv kapitalistički sustav kojeg treba kolektivno mijenjati, neoliberali bi probleme uvijek gledali konkretno i s racionalnim pristupom.

ZAKLJUČAK
Zato je važno analizirati uzroke dužničke krize kako bi se vidjelo da i Americi i Europi baš nedostaju neoliberalne politike, suprotno od kritika kako je neoliberalizam uzrokovao krizu. Stoga je jedini održivi lijek za dugove upravo snižavanje javne potrošnje i poreza.

 

UVOD

Članak analizira Smjernice ekonomske i fiskalne politike za razdoblje 2012. – 2014. godine, s naglaskom na provođenje Zakona o fiskalnoj odgovornosti i fiskalnu konsolidaciju. Ova analiza polazi od teze kako vladine pozitivne namjere u navedenom dokumentu, izražene željom za snižavanjem udjela javne potrošnje i proračunskog deficita u bruto domaćeg proizvodu, odnosno nužnošću fiskalne konsolidacije, moraju biti jasnije izražene. Drugim riječima, kriza javnih financija zahtijeva mnogo veće rezove na rashodovnoj strani, a time i veću proračunsku ravnotežu, u odnosu na planirane pokazatelje. Sve zajedno treba već na srednji rok rezultirati tendencijom evidentnog sniženja udjela javnog duga u BDP-u.

ZAKON O FISKALNOJ ODGOVORNOSTI

Zakonom o fiskalnoj odgovornosti uvode se pravila za jačanje fiskalne discipline koja će doprinijeti transparentnosti i održivosti javnih financija.

Općenito se predviđa snižavanje udjela javne potrošnje u BDP-u za 1 postotni bod na godišnjoj razini. Temeljni cilj je uravnoteživanje proračuna koje će rezultirati snižavanje deficita, odnosno postizanjem primarnog suficita, uz zaustavljanje rasta javnog duga. Time bi se trebao poboljšati i investicijski rejting Hrvatske.

Potrebno je istaknuti dvije važne informacije koje su državi konačno postale važne. Prvo, cilj fiskalne politike je ubrzavanje rasta BDP-a kroz povećanje zaposlenosti u privatnom sektoru. Drugo, pretkrizni model državnog generiranja potrošnje i investicija te rasta domaće potražnje financirane vanjskim zaduženjem, pokazao se neodrživim. Drugim riječima, vlada priznaje kako su se dosadašnje keynesijanske politike pokazale lošima te samo liberalne politike fiskalne konsolidacije mogu pridonijeti rastu BDP-a upravo kroz davanje više slobode investicijama privatnog sektora, a posljedično i izvozu usluga i roba.

JAVNI DUG I DEFICIT

U dokumentu se navode i međunarodne usporedbe udjela javnog duga u BDP-u odabranih zemalja za 2010. godinu. Udio hrvatskog javnog duga je otprilike na razini Slovačke i Danske, ispod 60% BDP-a. Udjele više od 75% imaju Grčka, Italija, Belgija, Irska, Portugal, Njemačka, Francuska, Mađarska i Ujedinjeno Kraljevstvo.

Može li ova međunarodna usporedba biti razlog za optimizam, kojim bi se opravdao konstantan rast javnog duga? Prije svega, potrebno je uzeti u obzir strukturu javnog duga, odnosno za koje troškove i investicije se javni sektor pojedine zemlje zaduživao. Drugo, Hrvatska se kao tranzicijska zemlja ne može ravnomjerno uspoređivati s razvijenim zemljama poput Njemačke, Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva i Belgije, kada je u pitanju javna potrošnja, odnosno javni dug. Treće, pitanje je koliko je i takav keynesijanski model u razvijenim europskim ekonomijama održiv obzirom na aktualnu krizu Euro zone, odnosno tendencije štedljivim fiskalnim politikama? Četvrto, stanje hrvatskog javnog duga sigurno nije toliko dramatično kao u mediteranskim zemljama, ali to bi manje trebala biti utjeha, a više pravovremeni poticaj na reforme, kako bi se izbjegao napredak prema mediteranskom dužničkom scenariju.

Također, utjehu ne može predstavljati niti objašnjenje kako je povećanje deficita uglavnom posljedica sniženje proračunskih prihoda. To može predstavljati u činjenicu u postojećim uvjetima, sve dok se kroz reforme ne počnu rješavati izvori fiskalnih problema – snižavanje rashodovne strane proračuna. Takav scenarij bi rezultirao i proračunskim suficitom čak i uz sniženje prihoda, kao posljedicom sniženja poreza. U hrvatskom slučaju, sniženje poreznih prihoda je posljedica usporavanja ekonomskih aktivnosti, ali i visokih poreza, koji postaju kontraproduktivni sami po sebi, pa potiču neregistrirane ekonomske aktivnosti. Drugim riječima, ili više slobodnog tržišta, ili više sive ekonomije.

Već službenim ulaskom u recesiju (što je trebalo i dugo čekati kako bi se vijest obznanila) najavljene su mjere proračunske štednje. Ipak, podaci pokazuju kako se udio proračunskih rashoda u BDP-u povećao sa 40,8% u 2008. na 42,1% u 2010. u godini. Najave o potrebi „stezanja remena“ koje su izazvale masovna ogorčenja u javnosti nisu se pokazale vjerodostojnima (ako se izuzmu poneki sitni primjeri proračunskih ušteda nedovoljni niti za početak rješavanja strukturnih problema).

U dokumentu se navodi kako je fiskalna politika na krizu reagirala snižavanjem i zamrzavanjem plaća, privremenim ukidanjem indeksacije mirovina, podizanjem mirovinske dobne granice za žene, smanjenje troškova povlaštenih mirovina za 10%, rezanjem materijalnih i investicijskih rashoda te zamrzavanje plaća službenika.

Na razini konsolidirane opće države (državni proračun, izvanproračunski korisnici te regionalna i lokalna uprava) planirani deficit za 2011. godinu je 4,9 posto BDP-a (4,3% BDP-a 2010. godine).

PRIHODI I RASHODI

Planiranje poreznih prihoda vođeno je pretpostavkom nepromijenjenosti porezne politike uz tek nužne izmjene i prilagodbe pravnoj stečevini Europske unije (PDV i trošarine).

Zanimljivo je uočiti optimistične prognoze rasta prihoda sa 107,4 milijardi kuna u 2011. Godini, na 127,6 milijardi kuna 2014. godine. Istovremeno, planirani rast rashoda je sa 122,3 na čak 134,4 milijarde kuna.

VANJSKI FAKTORI RASTA

Hrvatska bi 2014. godine mogla rasti po stopi od 4%. Da li je to skromno, realistično ili se pak radi u prevelikom očekivanju. Ništa ovoga samo po sebi nije točno. Pravi odgovor je strukturnim liberalizacijskim reformama, odnosno stupnju odlučnosti vlade u njihovoj provedbi. Reforme će odrediti tempo rasta u kombinaciji s razvojnim investicijskim projektima privatnog sektora, ali i EU fondova.

Potrebno je uzeti u obzir i učinke integracije na unutarnje slobodno tržište Europskog gospodarskog prostora, odnosno liberalizaciju tržišta usluga, roba, radnika i kapitala.

Mogu li se povoljna ekonomska kretanja u Europskoj uniji uzeti kao razlog hrvatskog optimizma kada je u pitanju rast BDP-a? Donekle da, ali većinom je rast rezultat domaćih faktora. Uostalom, računanje na domaće faktore rasta značilo bi spremnost na preuzimanje fiskalne odgovornosti za smanjenje javnog sektora, umjesto da se uzroci nepovoljnih ekonomskih kretanja gledaju izvan zemlje. Potpuna provedba ambicioznog Programa gospodarskog oporavka biti će moguća samo uz odlučnost vlade za nepopularne poteze. A gotovo svaka strukturna reforma izaziva otpor, odnosno povećava politički rizik, pogotovo što se izbori bliže. A bez temeljitih reformi pristupanje Europskoj uniji samo po sebi neće pomoći jer većina faktora rasta je u nadležnosti država članica.

ZAKLJUČCI

Smjernice vladine fiskalne politike predstavlja idejno koristan dokument koji naglašava važnost fiskalne konsolidacije. Što će to praktički značiti, nije niti približno naznačeno. Premda se navodi važnost sniženja udjela javne potrošnje u BDP-u, donosioci odluka i dalje izbjegavaju transparentan pristup javnosti, kako bi se navelo gdje se točno, koliko i u kojem roku na rashodovnoj strani proračuna planira rezati. Također, nedostaje plan porezne reforme koja bi pojednostavila porezni sustav i rasteretila ekonomske aktivnosti, prije svega cijenu rada. Ili se to planira napisati u nekom drugom dokumentu? Zasad odgovora još nema.

IZVORI

Ministarstvo financija (2011): Smjernice ekonomske i fiskalne politike za razdoblje 2012. – 2014.

Older Posts »

Kategorije