Objavio: CEA | 01/08/2011

SMJERNICE EKONOMSKE I FISKALNE POLITIKE ZA RAZDOBLJE 2012. – 2014.

 

UVOD

Članak analizira Smjernice ekonomske i fiskalne politike za razdoblje 2012. – 2014. godine, s naglaskom na provođenje Zakona o fiskalnoj odgovornosti i fiskalnu konsolidaciju. Ova analiza polazi od teze kako vladine pozitivne namjere u navedenom dokumentu, izražene željom za snižavanjem udjela javne potrošnje i proračunskog deficita u bruto domaćeg proizvodu, odnosno nužnošću fiskalne konsolidacije, moraju biti jasnije izražene. Drugim riječima, kriza javnih financija zahtijeva mnogo veće rezove na rashodovnoj strani, a time i veću proračunsku ravnotežu, u odnosu na planirane pokazatelje. Sve zajedno treba već na srednji rok rezultirati tendencijom evidentnog sniženja udjela javnog duga u BDP-u.

ZAKON O FISKALNOJ ODGOVORNOSTI

Zakonom o fiskalnoj odgovornosti uvode se pravila za jačanje fiskalne discipline koja će doprinijeti transparentnosti i održivosti javnih financija.

Općenito se predviđa snižavanje udjela javne potrošnje u BDP-u za 1 postotni bod na godišnjoj razini. Temeljni cilj je uravnoteživanje proračuna koje će rezultirati snižavanje deficita, odnosno postizanjem primarnog suficita, uz zaustavljanje rasta javnog duga. Time bi se trebao poboljšati i investicijski rejting Hrvatske.

Potrebno je istaknuti dvije važne informacije koje su državi konačno postale važne. Prvo, cilj fiskalne politike je ubrzavanje rasta BDP-a kroz povećanje zaposlenosti u privatnom sektoru. Drugo, pretkrizni model državnog generiranja potrošnje i investicija te rasta domaće potražnje financirane vanjskim zaduženjem, pokazao se neodrživim. Drugim riječima, vlada priznaje kako su se dosadašnje keynesijanske politike pokazale lošima te samo liberalne politike fiskalne konsolidacije mogu pridonijeti rastu BDP-a upravo kroz davanje više slobode investicijama privatnog sektora, a posljedično i izvozu usluga i roba.

JAVNI DUG I DEFICIT

U dokumentu se navode i međunarodne usporedbe udjela javnog duga u BDP-u odabranih zemalja za 2010. godinu. Udio hrvatskog javnog duga je otprilike na razini Slovačke i Danske, ispod 60% BDP-a. Udjele više od 75% imaju Grčka, Italija, Belgija, Irska, Portugal, Njemačka, Francuska, Mađarska i Ujedinjeno Kraljevstvo.

Može li ova međunarodna usporedba biti razlog za optimizam, kojim bi se opravdao konstantan rast javnog duga? Prije svega, potrebno je uzeti u obzir strukturu javnog duga, odnosno za koje troškove i investicije se javni sektor pojedine zemlje zaduživao. Drugo, Hrvatska se kao tranzicijska zemlja ne može ravnomjerno uspoređivati s razvijenim zemljama poput Njemačke, Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva i Belgije, kada je u pitanju javna potrošnja, odnosno javni dug. Treće, pitanje je koliko je i takav keynesijanski model u razvijenim europskim ekonomijama održiv obzirom na aktualnu krizu Euro zone, odnosno tendencije štedljivim fiskalnim politikama? Četvrto, stanje hrvatskog javnog duga sigurno nije toliko dramatično kao u mediteranskim zemljama, ali to bi manje trebala biti utjeha, a više pravovremeni poticaj na reforme, kako bi se izbjegao napredak prema mediteranskom dužničkom scenariju.

Također, utjehu ne može predstavljati niti objašnjenje kako je povećanje deficita uglavnom posljedica sniženje proračunskih prihoda. To može predstavljati u činjenicu u postojećim uvjetima, sve dok se kroz reforme ne počnu rješavati izvori fiskalnih problema – snižavanje rashodovne strane proračuna. Takav scenarij bi rezultirao i proračunskim suficitom čak i uz sniženje prihoda, kao posljedicom sniženja poreza. U hrvatskom slučaju, sniženje poreznih prihoda je posljedica usporavanja ekonomskih aktivnosti, ali i visokih poreza, koji postaju kontraproduktivni sami po sebi, pa potiču neregistrirane ekonomske aktivnosti. Drugim riječima, ili više slobodnog tržišta, ili više sive ekonomije.

Već službenim ulaskom u recesiju (što je trebalo i dugo čekati kako bi se vijest obznanila) najavljene su mjere proračunske štednje. Ipak, podaci pokazuju kako se udio proračunskih rashoda u BDP-u povećao sa 40,8% u 2008. na 42,1% u 2010. u godini. Najave o potrebi „stezanja remena“ koje su izazvale masovna ogorčenja u javnosti nisu se pokazale vjerodostojnima (ako se izuzmu poneki sitni primjeri proračunskih ušteda nedovoljni niti za početak rješavanja strukturnih problema).

U dokumentu se navodi kako je fiskalna politika na krizu reagirala snižavanjem i zamrzavanjem plaća, privremenim ukidanjem indeksacije mirovina, podizanjem mirovinske dobne granice za žene, smanjenje troškova povlaštenih mirovina za 10%, rezanjem materijalnih i investicijskih rashoda te zamrzavanje plaća službenika.

Na razini konsolidirane opće države (državni proračun, izvanproračunski korisnici te regionalna i lokalna uprava) planirani deficit za 2011. godinu je 4,9 posto BDP-a (4,3% BDP-a 2010. godine).

PRIHODI I RASHODI

Planiranje poreznih prihoda vođeno je pretpostavkom nepromijenjenosti porezne politike uz tek nužne izmjene i prilagodbe pravnoj stečevini Europske unije (PDV i trošarine).

Zanimljivo je uočiti optimistične prognoze rasta prihoda sa 107,4 milijardi kuna u 2011. Godini, na 127,6 milijardi kuna 2014. godine. Istovremeno, planirani rast rashoda je sa 122,3 na čak 134,4 milijarde kuna.

VANJSKI FAKTORI RASTA

Hrvatska bi 2014. godine mogla rasti po stopi od 4%. Da li je to skromno, realistično ili se pak radi u prevelikom očekivanju. Ništa ovoga samo po sebi nije točno. Pravi odgovor je strukturnim liberalizacijskim reformama, odnosno stupnju odlučnosti vlade u njihovoj provedbi. Reforme će odrediti tempo rasta u kombinaciji s razvojnim investicijskim projektima privatnog sektora, ali i EU fondova.

Potrebno je uzeti u obzir i učinke integracije na unutarnje slobodno tržište Europskog gospodarskog prostora, odnosno liberalizaciju tržišta usluga, roba, radnika i kapitala.

Mogu li se povoljna ekonomska kretanja u Europskoj uniji uzeti kao razlog hrvatskog optimizma kada je u pitanju rast BDP-a? Donekle da, ali većinom je rast rezultat domaćih faktora. Uostalom, računanje na domaće faktore rasta značilo bi spremnost na preuzimanje fiskalne odgovornosti za smanjenje javnog sektora, umjesto da se uzroci nepovoljnih ekonomskih kretanja gledaju izvan zemlje. Potpuna provedba ambicioznog Programa gospodarskog oporavka biti će moguća samo uz odlučnost vlade za nepopularne poteze. A gotovo svaka strukturna reforma izaziva otpor, odnosno povećava politički rizik, pogotovo što se izbori bliže. A bez temeljitih reformi pristupanje Europskoj uniji samo po sebi neće pomoći jer većina faktora rasta je u nadležnosti država članica.

ZAKLJUČCI

Smjernice vladine fiskalne politike predstavlja idejno koristan dokument koji naglašava važnost fiskalne konsolidacije. Što će to praktički značiti, nije niti približno naznačeno. Premda se navodi važnost sniženja udjela javne potrošnje u BDP-u, donosioci odluka i dalje izbjegavaju transparentan pristup javnosti, kako bi se navelo gdje se točno, koliko i u kojem roku na rashodovnoj strani proračuna planira rezati. Također, nedostaje plan porezne reforme koja bi pojednostavila porezni sustav i rasteretila ekonomske aktivnosti, prije svega cijenu rada. Ili se to planira napisati u nekom drugom dokumentu? Zasad odgovora još nema.

IZVORI

Ministarstvo financija (2011): Smjernice ekonomske i fiskalne politike za razdoblje 2012. – 2014.


Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Kategorije

%d bloggers like this: