Objavio: CEA | 12/08/2011

DEMISTIFIKACIJA NEOLIBERALIZMA I UZROKA FINANCIJSKO-DUŽNIČKE KRIZE

NEOLIBERALIZAM I FINANCIJSKA KRIZA
Vjerojatno nema te riječi u Hrvatskoj, pa i na cijelom svijetu, koja je toliko omražena među masama, uglavnom među socijalistima i populistima, kao pojam „neoliberalizam“. Kritičari neoliberalizma dodatno su dobili poticaj za još snažnije kritike neoliberalnog kapitalizma kada je započela velika financijska kriza u Sjedinjenim Američkim Državama, ne znajući da je doprinos krizi uzrokovan upravo štetnim državnim intervencijama, a ne njihovim izostankom. Kritičari neoliberalizma će reći kako je upravo kriza izazvana neoliberalizmom pokazala da slobodno tržišne politike nisu dovoljne, već su potrebne razne državne intervencije i regulacije u ekonomiji. Čak i ako se uzme obzir činjenica da je problem nastao na američkom financijskom tržištu, postavlja se pitanje što je uzrokovalo kolaps financijskih institucija? Nedostatak regulacije ili nedostatak vrlina određenih aktera u tom velikom kapitalističkom sustavu? Čak i ako je prvo točno, to eventualno može biti argument za bolju regulaciju financijskog sektora, ali ne i cijele kapitalističke ekonomije, koja uključuje i realni sektor. Socijalisti i populisti će uzroke ekonomskih problema pronalaziti upravo u nedostatku regulacija i državne intervencije. Shodno tome, lako će okriviti cijeli kapitalistički sustav, kako bi opravdali svoje, premda one skupo koštaju porezne obveznike, shodno iskustvu.

S druge strane, neoliberali će te iste probleme mnogo dublje analizirati. Postavlja se nekoliko važnih pitanja. Prvo, može li se evidentnu ljudsku pohlepu i nedostatak vrlina u poslovanju spriječiti snažnijom regulacijom? Drugo, može li se cijeli kapitalistički sustav okriviti zbog neodgovornog ponašanja određenih aktera na dijelu financijskog tržišta? Treće, nije li financijska kriza uzrokovana i lošim intervencijama američkih Federalnih rezervi u kontekstu tržišta nekretnina? Četvrto, je li odgovorno davati pojednostavljene populističke odgovore vezane uz odnos neoliberalizma i ekonomske krize?

Evo odgovora. Prvo, neoliberali smatraju da država ne može regulirati nedostatak vrlina, već je to stvar individualne odgovornosti svakog aktera na slobodnom tržištu, a vrline se trebaju vezati uz svaku slobodu kako bi se postigla odgovornost. Drugo, kapitalistički sustav je previše složen mehanizam, kako bi se mogao tako pojednostavljeno u cijelosti okriviti za financijsku krizu uzrokovanu evidentnim nedostatkom vrlina. Treće, financijska kriza je posljedica i loših državnih intervencija, što može biti prilog u korist liberalnog kapitalizma, odnosno na štetu socijalističke doktrine državnog intervencionizma. Četvrto, neoliberalizam je vrlo široka doktrina i ne može se tumačiti kroz pojednostavljene masovne predodžbe koje služe za populističke svrhe, obzirom da se neoliberalizam odnosi prije svega na smanjivanje uplitanja države kako bi privatni sektor bio što slobodniji za investicije i nova zapošljavanja, odnosno ekonomski rast. Drugim riječima, srž neoliberalizma je u zagovaranju nižih poreza, privatizacijskih procesa, smanjenja birokracije, deregulacije ekonomskih odnosa, većeg tržišnog natjecanja i održavanja stabilnosti cijena.

INTERVENCIONISTIČKA POLITIKA KAO IZVOR DUŽNIČKE KRIZE
Kada je Barack Obama postao novi američki predsjednik, a demokrati su dobili većinu u Kongresu, bilo je jasno kako će Amerika napraviti politički zaokret. Očekivanja su bila velika obzirom na recesiju. Veliko predizborno obećanje demokrata, univerzalno zdravstveno osiguranje, postalo je američkom stvarnošću, unatoč upozorenjima da će takav glomazan federalni program dodatno opteretiti američke porezne obveznike i povećati javni dug. Ubrzo su porasli i ostali federalni rashodi za razne socijalne programe, kako bi demokrati ipak opravdali temeljni razlog dobivene podrške svojih birača. Obamima administracija dobila odobrenje Kongresa i za veliki stimulativni paket poticanja ekonomije. U međuvremenu, troškovi obrambene politike, temeljeni prije svega na ratovima, dodatno su porasli jer Amerikanci planiraju tek postupno povlačiti vojnike iz Iraka i Afganistana. Sve navedeno, a i mnogi drugi programi trošenja američkog federalnog proračuna, uzrok su rastućih proračunskih deficita, odnosno javnog duga Amerike. Podaci jasno govore kako je za taj gorući problem najzaslužniji upravo predsjednik Obama, čak više od svojeg prethodnika Busha, koji je svojim ratnim politikama, ali i velikim stimulansima ekonomije, započeo ovu strašnu priču o američkoj dužničkoj krizi. Sve te državne intervencije napumpale su rashodovnu stranu američkog federalnog proračuna, bez pokrića od prihoda. To je bio američki odgovor na posljedice krize navodno uzrokovane neoliberalnim kapitalizmom. Posljedice takve nerazumne politike danas ne plaća samo Amerika, već i cijeli svijet, koji u općoj panici uzrokovanoj neizvjesnošću ovog dužničkog labirinta iz Washingtona, srlja u još jednu veliku recesiju.

Nedavno je američki Kongres, želeći pod svaku cijenu spriječiti bankrot najveće svjetske ekonomije, postigao tek kompromisno rješenje. Dogovoreno je kako će se podići ograničenje zaduživanja, uz obvezu rezanja javne potrošnje za otprilike isti iznos. Svim američkim političarima je bilo jasno kako bi bankrotom Amerika izgubila sposobnost plaćanja obveza prema proračunskih korisnicima, ali i kreditni rejting.

Dakle, tim kompromisnim dogovorom bankrot je izbjegnut. Realisti bi rekli, barem zasad. Ipak, svatko racionalan može lako shvatiti kako problem nije riješen, već samo odgođen. Naime, ako je jasno da je američka javna potrošnja previsoka i da su rastući proračunski deficiti, koji kumulativno stvaraju i rastući javni duh, fiskalno neodrživi, zašto Obamina administracija i demokrati ne žele drastične proračunske rezove? Upravo suprotno, demokrati žele tek umjerene rezove na rashodovnoj strani proračuna, uz istovremeno povećanje prihoda. Drugim riječima, demokrati žele povećanje poreza. Koliko je to racionalno rješenje, već dovoljno govori neizvjesnost koja vlada u američkom privatnom sektoru zbog prethodnih povećanja poreza. Naime, mnogi američki poslodavci osjećaju rizik od novih zapošljavanja. Porezi rastu, a raste i deficit, koji će poslovni sektor trebati platiti u budućnosti. Takva neodgovorna fiskalna politika predstavlja rizik za poslovni sektor koji već danas, a još više u budućnosti, mora otplaćivati cijenu te fiskalne neodgovornosti političara iz Washingtona.

Upravo zato, stopa nezaposlenosti se ne smanjuje ispod 9%, a rast bruto domaćeg proizvoda ipak nije dovoljno snažan kako bi dao signal o oporavku najveće svjetske ekonomije. Sva ta neizvjesnost, unatoč trenutno izbjegnutom bankrotu, dovela je do sniženja američkog kreditnog rejtinga sa AAA na AA+. Usporedno gledajući, novi krediti rejting je opet odličan, ali više nije najbolji. Ipak, sasvim je dovoljan za izazivanje potresa na svjetskim financijskim tržištima jer, premda nije loš, pokazuje na negativne tendencije u američkoj ekonomiji uzrokovane ovom fiskalnom i dužničkom krizom.

Amerika je dugo vremena bila najmoćnija ekonomija na svijetu i to će i dalje ostati. Unatoč padu ekonomske slobode Amerika je i dalje najkonkurentnija ekonomija svijeta. Kreditni rejting je i dalje visok, premda ne najbolji. BDP ipak raste, premda ne dovoljno za uvjerljiv oporavak. Stopa nezaposlenosti ne pada ispod 9%, što je šok za Amerikance, premda je takva stopa sasvim normalna za mnoge zapadnoeuropske zemlje i neovisno o krizi. Američki javni dug raste, ali mnoge članice Eurozone imaju još veće probleme sa svojim javnim dugovima. Amerikanci su i dalje među vodećima u produktivnosti rada i broju radnih sati, što ih čini najbogatijom nacijom na svijetu. I tako dalje.

Dakle, američki problemi rastu, ali rastu i europski. Kina sve više isplivava kao snažan konkurent zapadnim ekonomijama. Zašto? U Kini je prije svega isplativo poslovati. Cijena proizvodnje je niska, što uključuje i daleko jeftiniju radnu snagu u odnosu na Ameriku i Europu. Kina gotovo da i nema državu blagostanja, pa porezni obveznici ne trebaju strahovati zbog rastućih troškova socijalne države. Postoje i drugi razlozi snažnog kineskog rasta utemeljenog na investicijama i izvozu.

Amerika i Europa su daleko od kineske stvarnosti. Prednost Amerike i zapadne Europe je i dalje viši standard stanovništva. Ipak, za dio tog visokog standarda Amerikanci i Europljani su se zaduživali u velikoj mjeri. Dug sam po sebi nije toliki problem kada je umjeren, uz izvjesnost otplate i sniženja. A stvarnost je baš suprotna. Izvjesna je samo činjenica kako će zaduženja javnih sektora, ali i stanovnika u Europi i Americi nastaviti rasti, pod uvjetom da Zapad nastavi sa sadašnjim načinom života. Shodno tome, dužnička kriza nije neka nova stvarnost u koju je cijeli svijet ušao, pa je odjednom započeo paničariti, što se vidjelo na burzama. To je kriza koja je dugoročno stvarana našom pohlepom i rastrošnošću. I s time bi se svatko složio.

NAČELA NEOLIBERALIZMA
Ipak, temeljno pitanje je vezano uz uzroke ove dužničko-financijske krize? Mnogi kritičari ću već poslali svoje poruke, želeći senzibilizirati mase. Njihov populizam zagovara ekonomske promjene jer smatraju kako je postojeći neoliberalni kapitalizam uzrokovao krizu jer je sustav utemeljen na „konzumerizmu“. Da li je to točno, treba racionalno sagledati stvarnost i to kroz politološke činjenice, kako bismo bili sigurni jesmo li intelektualno sposobni odgovorno koristiti pojmove kada govorimo o određenim problemima.

Neoliberalizam predstavlja niz ekonomskih politika kojima se želi vratiti na klasično liberalna načela u odnosima države i ekonomije. Jedno od ključnih načela neoliberalizma je upravo fiskalna disciplina, odnosno štedljivost države. Dakle, sukladno mišljenju neoliberala, javni sektor se treba smanjivati na minimalne funkcije države i potrebno je sprječavati svaki rast javne potrošnje. Zašto? Svaka javna potrošnja znači i veće poreze, a onaj dio novca koji se u proračunu ne sakupi putem oporezivanja, svake godine odlazi u deficit, a oni se kumuliraju i javni dug.

Svatko racionalan bi rekao da je javni dug loš jer država ne treba trošiti novac iznad svojih prihodovnih mogućnosti. Isto vrijedi i za stanovništvo. Ipak, činjenice su sasvim suprotne od tog sasvim racionalnog stava koji je vrlo važan za sagledavanje same srži klasičnog liberalizma, popularno nazvanog „neoliberalizmom.“ Kada bi Europljani i Amerikanci živjeli sukladno neoliberalnim načelima, imali bi vlade čije fiskalne politike bi se temeljile na niskim zaduženjima, porezima i uravnoteženim proračunima.

Ipak, rastuće potrebe uglavnom lijevih političara za ostvarivanjem svojih socijalističkim ideala dovele su do inflacije raznih programa države blagostanja te državnih intervencija, regulacija i potpora ekonomiji, kao i raznih drugih oblika javne potrošnje. Sve te proračunske obveze financiraju se konstantnim rastom prisilnih potraživanja (poreza) od onih koji bi trebali dio novca stvorenog svojim radom dati državi. A kako i socijalisti znaju da porezi mogu biti loši za ekonomiju jer smanjuju raspoloživi novac za investicije i zapošljavanje, a time i ekonomski rast, onda stavljaju povjerenje u svoje najmoćnije političko oružje – deficit. Dakle, porezi ne smiju previše rasti, ali javni sektor može trošiti koliko god je potrebno. A potrebe rastu kako raste i osjećaj ovisnosti u državi kao moćnom mehanizmu koji bi trebao rješavati sve socijalne i ekonomske probleme.

Naime, socijalistima je bitna socijalna odgovornost države, ali netko to treba platiti. Zagovornici neoklasične (neoliberalne) ekonomske doktrine, zastupljeni u strankama klasično liberalne i liberalno konzervativne orijentacije, smatraju upravo suprotno – država treba oporezivati i trošiti što manje. Drugim riječima, važna je individualna sloboda, a time i što veća odgovornost pojedinaca za ekonomski rast, dok se siromašnima treba pomagati putem karitativnih aktivnosti nevladinih organizacija. Također, neoliberali smatraju da bi država trebala biti toliko socijalno odgovorna kako bi što manje oporezivala i trošila povjereni javni novac poreznih obveznika te kako bi prestala teret otplate dugova prebacivati za porezne obveznike u budućnosti. A upravo je država blagostanja stavila snažan teret na leđa sadašnje mlade generacije, koja će trebati plaćati visoke poreze kojima će se otplaćivati sadašnja rastrošnost njihovih država.

STRUKTURNI PROBLEMI HRVATSKE
Ipak, postoji jedna velika razlika. Premda se američki, britanski, njemački i francuski udio javnog duga u BDP-u mogu brojčano otprilike ravnomjerno uspoređivati s hrvatskim javnim dugom, Hrvatska ipak nema snažnu ekonomiju koja bi mogla izdržati takav teret dužničke krize. Također, Hrvatska se u velikoj mjeri zadužuje isključivo za tekuću proračunsku potrošnju, a ne za razvojne javne investicije koje bi mogle omogućiti povrat uloženog novca (izuzetak od tog slučaja su autoceste). Hrvatska ima niz strukturnih problema koji postoje već dulje vrijeme, neovisno vanjskim ekonomskim krizama, a posljedica su krajnje neproduktivnosti i neefikasnosti cijelog javnog sektora te mentaliteta balkanskog društva koje je još vrlo zaostalo u odnosu na razvijena građanska društva. Društvo znanja, gdje se nove ideje slobodno i brzo stvaraju, mnogo će lakše prevladati krizu u odnosu na društvo poput hrvatskog, gdje se kriza često i negira, a svako rješenje predstavlja visoki politički rizik jer je poznato da sniženje javne potrošnje nije popularno. Ipak, što se više taj problem bude odgađao, biti će sve manje vremena i prostora za razmišljanje gdje ne rezati proračun, kako bi se sačuvao skupi „socijalni mir“.

Shodno tome, budućnost Hrvatske mora biti u malom i efikasnom javnom sektoru, s privatnim mirovinskim osiguranjem, a možda i zdravstvom također, te bez državnih potpora koje narušavaju tržišno natjecanje. Hrvatska mora biti država gdje se u mirovinu mora ulaziti tek kada nastupi starost, što je trenutno manjinski slučaj kod umirovljenika. Hrvatska mora biti država bez povlastica jer sve to skupo košta, neovisno o tome koliko su velike zasluge onih kojih su se za tu državu borili kad je to bilo nužno potrebno. Hrvatski poljoprivrednici i ostali ekonomski sektori trebaju poslovati na slobodnom tržištu jer svaki poticaj košta, pogotovo ako je krajnje neproduktivno usmjeren. Katolička crkva se treba financirati prilozima onih koji joj pripadaju, umjesto da svi plaćamo teret lagodnog samostanskog načina života i rastrošnog klera, koji se tako snažno politički odupire tom neoliberalizmu.

Hrvatskoj prethode nužne strukturne liberalizacijske reforme koje će smanjivati neefikasan javni sektor te zamijeniti sadašnji socijalističko etatistički model ekonomije upravo liberalnim modelom. Shodno tome, suprotno masovnim uvjerenjima, Hrvatska se ne može riješiti neoliberalnog modela, obzirom da je hrvatska kriza posljedica upravo suprotnih uzroka – neefikasnih struktura velikog i rastrošnog javnog sektora te opće raširenog nedostatka vladavine prava. Dakle, Hrvatska nikada nije iskusila neoliberalizam, već sve suprotno tome.

AMERIČKI IZAZOV
Kako svijet bio sigurniji i barem spriječio još veće potonuće u dužničku krizu, hitno će biti potrebna bolna odricanja. Demokrati će trebati odustati od svojeg programa univerzalnog zdravstva i ostalih programa socijalne sigurnosti, kao i državnog poticanja ekonomije. Republikanci će trebati odustati prije svega od svoje tradicionalne politike vojnog intervencionizma. Drugim riječima, jedina održiva budućnost Amerike je u smanjenim apetitima federalne vlade u Washingtonu. Obzirom da se i demokrati i republikanci ne mogu usuglasiti oko snažnih rezova i socijalne i nacionalne sigurnosti, već svatko traži rezove u samo jednom segmentu, a povećanje u drugom, sasvim je izvjesno da jedino libertarijanci (klasični liberali) nude fiskalno održiva i odgovorna rješenja koja se sastoje od snažnih rezova potrošnje i dugova. A upravo ti libertarijanci su neoliberali.

EUROPSKI DUGOVI
Slično je i sa europskim zemljama, s naglaskom na članice Euro zone, obzirom da je potrebno osigurati budućnost zajedničke valute. Problem visokog javnog duga u brojnim zemljama može se rješavati samo uz rezanje onih troškova koji su uzrokovali ta zaduženja. Drugim riječima, slijedi razdoblje privatizacija, deregulacija i otpuštanja u javnom sektoru. Održiva budućnost mirovinskih sustava je na slobodnom tržištu, a barem djelomično i zdravstva. Razni programi potpora ekonomiji i socijalnih naknada moraju se barem drastično sniziti, ako ne i potpuno ukinuti. U svakom slučaju, mnogo je posla na tom bolnom putu provedbe neoliberalnih načela kroz javne politike, što bi dugoročno trebalo rezultirati snižavanjem javne potrošnje, javnog duga i poreza.

NEOLIBERALNI POTICAJ
Za sve to potrebno je oživjeti naše klasične vrijednosti individualne slobode i odgovornost svakog čovjeka, dok se uloga države treba svoditi na klasične funkcije zaštite sigurnosti poretka i tih individualnih sloboda te osiguranja temeljnih zakonskih uvjeta za slobodnu trgovinu uslugama i robama te slobodan protok rada i kapitala.

Europska unija će se više trebati osloniti na snagu slobode koju nudi unutarnje tržište te na daljnju liberalizaciju trgovine. Visoki rashodi Zajedničke poljoprivredne politike, regionalne politike i same briselske administracije, koji čine većinu proračuna Europske unije, trebat će se rezati, pa će države članice Europske unije trebati preuzeti više odgovornosti, a kako će se i europski nacionalni proračuni trebati rezati zbog sniženja javnog duga, više će se prostora za buduća rješenja trebati prepustiti i vratiti snazi slobodnog tržišta. I to je upravo ono što ti neoliberali, navodni uzročnici dužničke krize, zagovaraju.

Razumijevanje klasične ekonomske doktrine, odnosno klasičnog liberalizma, može pomoći svakom pojedincu u stjecanju dobrih vrlina, kao što su radna etika i produktivnost, skromnost i štedljivost, umjerena potrošnja te individualna sloboda i odgovornost. Samo tako možemo početi rješavati stvarne uzroke dužničke i strukturne krize, umjesto da se pod utjecajem populizma nastavimo zavaravati kako je neoliberalizam kriv na dužničku krizu i posljedično tome, novu recesiju.

NJEMAČKO PORIJEKLO NEOLIBERALIZMA
Na kraju je potrebno objasniti porijeklo i srž pojma neoliberalizam. Ono nije američko, suprotno mišljenju svih oni koji bi olako htjeli upravo u neoliberalizmu pronaći polazišnu točku za kritiziranje neoliberalnog kapitalizma, pritom se pozivajući na uzoritost njemačkog modela ekonomskog razvoja.

Baš suprotno brojnim predrasudama i stereotipima o njegovom karakteru, neoliberalizam je doktrinarni pravac u ekonomiji koji je idejno nastao 1930-tih godina u Njemačkoj. Pojam neoliberalizam je prvi put 1932. godine upotrijebio njemački sociolog i ekonomist Alexander Rüstow. Taj „novi liberalizam“ temeljio se na snažnoj državi, ali ne u smislu snažnih intervencija i regulacija koje bi narušavale slobodno tržište. Baš suprotno, Rüstow je smatrao kako je snažna država stvara poredak koji će postaviti minimalan zakonski okvir za slobodno tržište i zaštitu privatnog vlasništva, na kojem se subvencije dopuštene samo u vrlo ograničenom iznosu i trajanju, suprotno mišljenju socijalista.

Promatrajući posljedice nastale Hitlerovim nacionalsocijalističkim politikama u međuratnoj njemačkoj ekonomiji, karakterizirane snažnim državnim intervencijama, subvencijama i regulacijama te zatiranjem građanskih i ekonomskih sloboda, skupina njemačkih ekonomista okupljenih u tzv. Freiburškoj školi ponudila je Nijemcima drugačija rješenja u okviru neoliberalne doktrine. Naime, u akademskom časopisu „Ordo“ Hero Moeller je 1950. godine prvi put spomenuo pojam „ordoliberalizam“. Četiri godine ranije, Alfred Müller-Armack, voditelj ekonomske politike pri njemačkom ministarstvu ekonomije, zagovarajući neoliberalizam u svojoj knjizi, stvorio je pojam „socijalno tržišna ekonomija“. Iz navedenog je sasvim jasno je neoliberalizam zapravo doktrina njemačkih ordoliberalnih mislilaca, na kojoj je utemeljeno poslijeratno njemačko „ekonomsko čudo“, odnosno socijalno tržišni model ekonomije, ali i cijela europska ekonomska integracija.

Ordoliberalizam, odnosno „novi liberalizam“ (neoliberalizam), odnosio se na nužnost stvaranja poretka koji će jamčiti konkurenciju na slobodnom tržištu, obzirom da se samo putem privatnog sektora može postići efikasnost ekonomskih resursa. Njemački ordoliberalni ekonomisti bili su uvjereni kako je dužnost poretka, odnosno države, postaviti zakonski okvir za ekonomske slobode temeljene na privatnom vlasništvu, sigurnosti ugovora, plaćanja obveza, slobodnom pristupu tržištu, monetarnoj stabilnosti i uravnoteženom državnom proračunu. I danas su to temeljne vrijednosti neoliberalizma.

Takav neoliberalni koncept snažno se protivio nacionalsocijalističkim politikama 1930-tih godina i općenito etatističkoj ideologiji snažne države koja će intervenirati i regulirati kako bi rješavala socijalne i ekonomske probleme. A upravo su nacisti započeli ekspanzivne politike javnih radova i javnih investicija, kako bi se poticalo zapošljavanje i nezaposlenost je snižena. Ipak, takve politike pokazale su se neodrživima jednako kao i njima slične politike koje je zagovarao ekonomist John Maynard Keynes, koji će postati uzor mnogim socijalistima.

Njemački ordoliberalizam zaživio je tek u poslijeratnom razdoblju kada je model socijalno tržišne ekonomije predstavljao motor obnove i „ekonomskog čuda“ ne samo Njemačke, nego i smjer razvoja europske ekonomske integracije. Ovaj socijalni aspekt njemačkog socijalno tržišnog ekonomskog modela nije bio socijalistički, u smislu povećanja javne potrošnje za razne državnih intervencije i regulacije te državu blagostanja. Baš suprotno, za njemačke liberale socijalna politika se sastojala od uklanjanja svih prepreka slobodnom tržišnom natjecanju i monetarnoj stabilnosti cijena. Znali su da samo cijene formirane na slobodnom tržištu mogu imati tendenciju sniženja i da samo stabilan tečaj jamči i stabilne cijene. Razni oblici monopola, kartela i devalvacija nacionalne valute, motivirani protekcionizmom i poticanjem domaće proizvodnje i izvoza, nisu našli uporište u prvobitnom njemačkom razvojnom konceptu. Kasnije je Njemačka otišla s tog puta u državu blagostanja.

Također, njemački ordoliberali nisu krivili liberalizam i kapitalizam za ekonomske probleme, kao što je to bio slučaj nakon Velike ekonomske krize 1929. godine, kada su i socijalisti i nacisti/fašisti uzrok krize vidjeli upravo u liberalnom kapitalizmu. Neoliberali su ekonomske probleme gledali upravo u nedostatku ekonomske slobode ili pak neodgovornom ponašanju uzrokovanom nedostatkom vrlina određenih aktera unutar slobodnog tržišta. Dok bi socijalisti smatrali da je kriv kapitalistički sustav kojeg treba kolektivno mijenjati, neoliberali bi probleme uvijek gledali konkretno i s racionalnim pristupom.

ZAKLJUČAK
Zato je važno analizirati uzroke dužničke krize kako bi se vidjelo da i Americi i Europi baš nedostaju neoliberalne politike, suprotno od kritika kako je neoliberalizam uzrokovao krizu. Stoga je jedini održivi lijek za dugove upravo snižavanje javne potrošnje i poreza.


Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Kategorije

%d bloggers like this: