Objavio: CEA | 02/12/2011

ŠTO MOŽE SPASITI EURO ZONU?

Postoji samo jedno rješenje. Drugim riječima, nedemokratskim rječnikom rečeno – nema alternative. Osim ako je propast Euro zone alternativa. I dok se politički predstavnici članica Euro zone općenito teško uspijevaju dogovoriti o preživljavanju europske monetarne integracije, vrijeme više nije na njihovoj strani.

I dok su mase sustavno zavedene populističkim kritikama neoliberalnog kapitalizma kao navodnog uzroka ove dužničke krize, potrebno je još jednom skrenuti pozornost na racionalnu komunikaciju. Kriza Euro zone je posljedica nedostatka fiskalne discipline kod mnogih njezinih članica, pogotovo južnoeuropskih. Drugim riječima, neodrživo rastući udjeli javnog duga u bruto domaćem proizvodu brojnih zemalja, predstavljaju dovoljno veliki politički rizik kako bi se sve više moglo konstatirati krizno stanje. Dakako, ovaj problem zapravo i nije novost. Barem ne za klasične liberale i tzv. neoliberale koji su uvijek zagovarali politike fiskalne discipline, odnosno ograničene javne potrošnje i uravnoteženog proračuna. S druge strane, jedno od pravila za pristupanje Euro zoni i dalje je ograničavanje udjela javnog duga u BDP-u na 60%, odnosno godišnjeg proračunskog deficita na 3% BDP-a. Ne samo da je i to pravilo samo po sebi fiskalno problematično, nego je potrebno spomenuti kako neke zemlje, poput Grčke i Italije, nisu zadovoljavale ovaj kriterij „fiskalne discipline“ u trenutku pristupanja Euro zoni. Trenutno stanje još je gore jer se kod većine članica Euro zone udio javnog duga u BDP-u popeo daleko iznad dogovorenog ograničenja, kao primjerice u Njemačkoj i Francuskoj. Italija je već dvostruko iznad tog ograničenja, a Grčka je uvjerljivi prvak u ovoj nedisciplini.

Premda pitanje javnog duga spada u osnove makroekonomije i opće političke pismenosti, zbog raširenog socijalističkog i populističkog načina razmišljanja, kako u Hrvatskoj, tako i diljem Europe, potrebno je preciznije pojasniti od čega se javni dug sastoji. Tako će ujedno dobiti odgovor na naše temeljno pitanje – gdje su rješenja za izlazak iz ove krize i što konkretno treba poduzeti?

Javni dug je iznos novca koji javni sektor duguje vjerovnicima, a predstavlja kumulativ godišnjih proračunskih deficita, odnosno manjkova prihoda u odnosu na rashode. Proračuni pojedinih članica Euro zone se razlikuju. Ipak, postoje određeni zajednički elementi koji čine strukturu njihove rashodovne strane. Visoki rashodi za državu blagostanja, odnosno programe opće socijalne sigurnosti kroz mirovinsko i zdravstveno osiguranje te ostale socijalne naknade, predstavljaju okosnicu svake moderne razvijene države. Gotovo svaka država nastoji poticati ekonomski rast subvencioniranjem privatnih i javnih poduzeća te poljoprivrede i regionalnog razvoja. Svaka država ima svoju javnu upravu koja traži rashode za plaće zaposlenih, materijalne troškove, nabavu imovine i ostalo.

Rast veličine države smatrao se normalnom pojavom. Što je država razvijenija, smatralo se da može podnijeti više poreznog opterećenja za financiranje progresivnih zahtjeva proračunskih korisnika. I dok liberali zagovaraju fiskalnu disciplinu kroz ograničavanje i/ili ukidanje postojećih skupina proračunskih rashoda, socijalisti nadu vide barem u održavanju postojeće razine državne blagostanja, ekonomskih poticaja i plaća u javnom sektoru. Pogotovo kada su u pitanju interesi sindikata koji se protive bilo kakvoj liberalizaciji.

Sada vidimo gdje leže uzroci problema, a ujedno i temelji za njihovo rješavanje. Politike stvaranja deficita zbog intervencionističkog poticanja ekonomskog rasta smatrale su se normalnom pojavom u suvremenim ekonomijama, čak i onima koje se nazivalo „neoliberalnima“. Ljevičarska teorija Johna Maynarda Keynesa je zavladala suvremenim ekonomskim politikama, stvarajući popularno uvjerenje kako država treba rješavati probleme. A za rješavanje problema država treba novac poreznih obveznika. S vremenom potrebe za rješavanje ekonomskih i socijalnih problema progresivno rastu i svjedoci smo hiperinflacije raznih državnih intervencija i birokratskih regulacija te socijalnih prava. Obzirom da i sami Keynesijanci smatraju kako su porezi previsoki, odnosno da ih ne treba povećavati, prostor za povećanje državne potrošnje pronalaze u kratkoročno najboljoj alternativi – povećanju deficita, odnosno javnog duga. Takva politika čak i može stimulirati ekonomski rast i druge pozitivne ekonomske trendove te nas zavesti jednostavnim zaključkom – državni intervencionizam je rješenje problema. Dakako, zaključak je kratkovidan, onoliko koliko i sam Keynes.

Tko će platiti sve te intervencionističke programe? Dakako, porezni obveznici. I to ne kratkoročno, za vrijeme krize. Ljevičari se nadaju dugoročnim pozitivnim ekonomskim trendovima koji bi pridonijeli snižavanju nagomilanog zaduženja države. Ali ti trendovi nisu naša stvarnost. Svjedoci smo recesije koja je posljedica visoke javne potrošnje koja guši privatni sektor i slobodu poslovne klime. Poslodavci strahuju od dugoročne dužničke krize zbog koje će trebati plaćati više poreze kako bi privatni sektor pokrivao rupe stvorene od strane javnog sektora. Dakako, nove investicije i zapošljavanja su veliki rizik u takvoj neizvjesnoj situaciji. U tom smislu, strah mnogih za svoja postojeća radna mjesta je opravdan, kao i za perspektive otvaranja novih radnih mjesta.

Ovo je suština dužničke krize Euro zone. Sama po sebi, europska monetarna integracija ima pozitivne ekonomske efekte i predstavlja dodatni stupanj integracije Europljana. Krizu euro zone ne treba izravno izjednačavati s krizom Europske unije, obzirom da nemaju sve države članice Europske unije Euro kao valutu. Ipak, budućnost Europe će ovisiti o mogućnostima pronalaska rješenja ove krize. Jedina alternativa je u preuzimanju nacionalnih odgovornosti za fiskalnu disciplinu. Samo Estonija te eventualno Švedska i Luksemburg, imaju relativno nizak udio javnog duga u BDP-u. Dakle, većina članica Euro zone, a pogotovo mediteranske zemlje, moraju krenuti s radikalnim rezanjima javne potrošnje, ograničavanjem ili ukidanjem pojedinih proračunskih rashoda. Jedina vrsta rashoda čija egzistencija ne smije biti upitna su financijski rashodi koji služe za otplatu javnog duga. Grčki državni službenici i sindikati moraju pristati na radikalno sniženje plaća, ukidanje svih socijalnih beneficija i otpuštanja viškova, na privatizacije svih javnih poduzeća i prirodnih resursa, umirovljenici trebaju biti spremni za niže mirovine, ali ne i oni koji dobivaju mirovinu premda su radno sposobni. Takvima mirovine treba ukinuti. Mirovinski i zdravstveni sustavi će se barem djelomično trebati privatizirati, a subvencije ukinuti. Grčki narod će morati postati pošten. Morat će svi plaćati poreze i više raditi. Talijanski političari više neće imati mnogo prilika za korupciju kao u doba bivšeg premijera. Talijanski radnici će morati pristati na fleksibilnije uvjete na tržištu rada. Francuzi više neće smjeti biti toliko ponosni svojom socijalnom državom i sindikatima koji su moćni obustaviti svaku liberalizacijsku reformu.

A Hrvate čeka ta ista sudbina, tim veća što se radi o zemlji koja je cijelo vrijeme u općoj moralnoj krizi. Uostalom, Hrvatskoj nitko i nema obvezu pomoći jer nije članica Euro zone. Niti bi svrha Euro zone trebala biti u solidarnosti prema parazitskim zemljama europskog Mediterana i Balkana. Nijemci ionako trebaju novac kako bi spašavali sebe od neodgovorno darežljivih političara koji nevoljko spremni spašavati neodgovorne južnjačke narode europskog kontinenta.

Nema više prostora za priče kako je većina proračuna zadana, kako postoje određena neotuđiva i trajna socijalna prav ili kako treba zadržati socijalnu osjetljivost. Takve i razne druge socijalističke mitologije samo su kratkog roka obzirom da se mogu održati samo do trenutka službenog bankrota. Tek u slučaju bankrota bi rastrošne političke elite i rentijerski korisnici javnog novca doživjeli katarzu. Žalosno je jedino što mnogi čekaju taj trenutak, ne poduzimajući ništa u međuvremenu, dok se barem nešto može spasiti. A u ovom međuvremenu već se nalazimo u stanju latentnog bankrota, sretni što još nije službeno objavljen.

Europa mora naučiti svoju lekciju kroz snažnu implementaciju slobodno tržišnih reformi. Zato je liberalizam jedino rješenje za održivu budućnost Europe, pogotovo mladih generacija kako bi što manje trebale plaćati dugove prošlosti. A oni koji su liberalizam okrivili za krizu trebaju učiti na greškama jer to je ljudski.


Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Kategorije